6.9 C
Beč
28/10/2020
Austrija Hrvati u Austriji Hrvati u iseljeništvu Istaknuto

DANAŠNJA SVETKOVINA: Tijelovo

Piše: Mag. Ivo Baotić,
teolog, suradnik Hrvatske katoličke misije Beč

„Kako nam ovaj može dati svoje Tijelo za jelo?“

Već Isusovi suvremenici, Židovi, koji slušaju njegov govor o kruhu života, kojeg je zabilježio evanđelist Ivan, postavljaju pitanje, koje je temeljno pitanje i danas i koje je vjerojatno i povod za to da je Crkva uspostavila današnju Svetkovinu.

Svetkovina koju danas slavimo, koja se slavi deseti dan poslije Duhova, nosi naziv Svetkovina Tijela i Krvi Kristove i u sebi krije mnoštvo zanimljivosti. Prva zanimljivost je da je uobičajeno da se ova svetkovina slavi četvrtkom. Četvrtak je, u spomen na Veliki četvrtak, dan Euharistije, dan onoga, što i danas jest u središtu slavlja: Tijelo i Krv Kristova. No ako uzmemo u obzir da se ovaj dan slavi deseti dan nakon Duhova, a broj deset u židovstvu označava broj punine, broj cijele zajednice, i to je zanimljivo. Tijelo i Krv Kristova u prilikama kruha i vina i na taj način su označeni kao središte kršćanskog života.

Euharistija u sebi nosi ne samo značenje glagola „euharistein“ – „zahvaljivati“ nego skriva i ono drugo značenje „eu“ – „dobar“, „savršen“, „haris“ – „dar“, kojega primamo i „ti“ i „ja“, dakle prima ga zajednica onih, koji vjeruju u Isusa Krista. Ta i takva euharistija nipošto ne bi smjela biti nešto, što se slavi usput, „radi reda“, u sjeni nekog društvenog slavlja i događaja, nego je za kršćane uvijek punina zajedništva kako s drugim kršćanima tako i sa samim Bogom.
No kakav je moj odnos prema tome daru Božje ljubavi, koji se daruje i meni i tebi svaki puta, kada dolazimo na svetu misu?

Je li meni euharistija nešto, što obavljam „radi reda“, jer „je običaj“, jer „svi idu“ ili je to za mene susret s Bogom, trenutak molitve za mene, za sve moje, za Crkvu, za cijeli svijet?
Jesam li ikada razmišljao da Bog, koji je stvorio čitav svijet, koji ga uređuje svaki dan i koji njime upravlja i brine o svima nama želi u tom komadiću kruha postati meni hrana za dušu upravo jer me ljubi toliko da je za mene dao samoga sebe?

Euharistiju nazivamo upravo zbog ovoga i gozbom ljubavi.

I opet se javlja pitanje: kako izgledaju naša misna slavlja? Mogu li se na njima vidjeti da sudionici vjeruju u to da je to gozba ljubavi? Naravno, ne mogu poznavati svakog župljanina, nisu veze sa svima jednako intenzivne. To je potpuno normalno. Ali pitanje ljubavi nije u vanjštini, u nekakvom grljenju i tepanju, nego u svjedočenju zajedništva.

Isus se iz ljubavi u euharistiji daje svakome od nas za hranu i pri tome ne pravi razliku.
U posljednici, svečanoj blagdanskoj pjesmi, koja se čita neposredno prije poklika pred evanđelje, slušamo: „jeo jedan, jelo trista, svaki prima svega Krista“. Nije bitno koliko se ljudi pričesti, „svaki prima svega Krista“. Nije bitno jesam li dobio cijelu hostiju, ili komadić, nije bitno ni jesam li primio na usta ili na ruku ili željom, bitno je da s vjerom primam dar, kojega mi Bog daruje. No ne govori o tome otajstvu samo posljednica, nego i cijela Riječ Božja svetkovine u središte stavlja „kruh života“.

Prvo čitanje iz knjige Ponovljenoga zakona podsjeća ne samo Izraelce nego i nas na to da nam je kruh, hrana potrebna. Bog je kušao Izraelce za vrijeme njihovoga hoda kroz pustinju, ali s druge strane ih je hranio manom, „kruhom s neba“, mesom.

Iz toga izvlačimo dvije zanimljive poruke.

Prvo: kakav je moj odnos prema hrani, prema za život potrebnim dobrima?

Danas smo naviknuti na to da hrane imamo u izobilju, pretilost je problem našega doba. Jesam li zahvalan i Bogu, koji daruje hranu, i onima, koji se brinu da i ja imam što jesti? Razmišljam li o tome da su sva dobra, koja imam, kojima se koristim, zapravo dar, koji treba obogatiti i mene i moje bližnje, s kojima živim? No to ne vrijedi samo za materijalna dobra, nego i za duhovne darove, sposobnosti, znanja i sve što posjedujem. Jesam li zahvalan, što uživam u tolikim dobrima, koje mi ljudi oko mene daruju, prečesto i bez da to tražim? Ili očekujem od drugoga da mi stalno daje sve, što meni padne na pamet, jer „on treba biti sretan da mi na taj način može iskazati ljubav?“

Možda bismo upravo danas trebali iskoristiti dan za to da svakome od svojih ukućana kažemo „Hvala!“ za sve ono, čime me obogaćuje. Možda bismo se trebali zapitati, koliko toga, što je dobro, mi uzimamo „zdravo za gotovo“, jer „on to uvijek tako radi“, „jer je to njegova služba“, „jer meni to treba“?

Nije problem u tome da meni nešto treba, da mi je drugi „koristan“ za tu moju potrebu. No problem nastaje onda, kada taj drugi, kada njegovo dobro, za mene više nije dar nego ga svodim na to da je „meni koristan“ i drugi mi tada postaje objektom mojih požuda?

Drugo pitanje, koje nam prvo čitanje postavlja, jest: jesam li ja spreman vjerovati Bogu i onda, kada to znači žrtvu, kada to znači križ, kada se trebam odreći i založiti? Ili je vjera samo ukras za posebne prilike i događaje, jer su obredi ipak lijepi, makar je u središtu fešta nakon obreda? Je li Bog – Bog ili nekakav automat za rješavanje problema i sluga, koji treba biti zahvalan, što smije ispunjavati moje želje i željice?

Psalam nas podsjeća na to da smo pozvani slaviti Boga zbog njegove ljubavi, koja Božjoj riječi daje moć stvaranja.

Drugo čitanje iz prve Poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima podsjeća nas na jedinstvo, koje bismo kao kršćani trebali međusobno gajiti.

Ako blagujemo od jednoga kruha, ako pijemo iz jedne čaše, ako primamo istoga Krista u istoj vjeri, onda to nije samo neki površni skup. To jedinstvo se ostvaruje na svakoj euharistiji. Nije za to nužno da razumijemo jezik, na kojemu se slavi ta euharistija. I na godišnjem odmoru u tuđoj zemlji možemo jednako otići na misu kao kod kuće i obred je isti, a mi smo svi braća i sestre i djeca Božja. Isto tako nije bitno razumije li me onaj pored mene, je li moje boje kože, iz moga naroda. U Crkvi nema stranaca!

Činjenica da primjerice u zapadnim zemljama postoje Hrvatske katoličke misije u kojima se Hrvati daleko od domovine okupljaju na slavlja na svom materinskom jeziku nije rezultat toga da su Hrvati nešto drugo od domaćih vjernika, nego je znak brige Crkve za svakog pojedinog vjernika, koji na njemu razumljivom jeziku treba čuti Božju Riječ i slaviti svete tajne, baš kao što se to dogodilo i na prve Duhove, što čitamo u Djelima apostolskim.

No kako izgleda to naše jedinstvo?

Upravo minulo vrijeme koronakrize dalo nam je jedinstvenu priliku za preispitivanje. Nismo mogli na misu, na obrede, nismo se mogli susretati i okupljati. Jesmo li svejedno uspjeli održati kontakt u svojim zajednicama? Tko mi je bio dovoljno bitan da ga nazovem, da mu pošaljem poruku ili da se za njega pomolim? Je li mi nedostajalo zajedništvo Crkve?
Ne možemo sa svima imati isti odnos, to nitko ni ne traži. Ni Isus nije imao isti odnos sa svima. Evanđelja nam svjedoče da su Petar, Ivan i Jakov bili posebno bliski, da je među apostolima bio i „učenik kojega je Isus ljubio“.

Normalno je da i unutar najuže obitelji sa svakim članom imamo jedinstveni odnos, jer smo i mi kao i svaki član naše obitelji, našeg društva jedinstveni. Nitko nije ničija kopija, Bog ne kopira, Bog stvara jedinstvene originale. No ljubim li svakoga oko sebe tako da cijenim i podržavam dobro u njemu i da računam s tom njegovom jedinstvenošću?

Bog računa baš na tebe, dragi čitatelju! Bog te je, kako piše prorok Izaija, „imenom tvojim pozvao“, pozvao te onime, po čemu te svi prepoznaju i prepoznavat ćete po tvom imenu i onda, kada prijeđeš u vječnost. Bog računa s tvojim vrlinama, kvalitetama, znanjima, sposobnostima i darovima. Bog računa čak i s tvojim teškoćama, grijesima, manama, slabostima! Bog računa na tebe! I, bez obzira, koliko drugi nama djelovali bolji, sposobniji, pametniji, ti si jedinstven i dragocjen, jer si ti, jer si Božje stvorenje takav kakav jesi, dragi čitatelju!

„Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“ pitaju se Židovi u današnjem evanđelju. Židovi razmišljaju materijalistički. Ne misli Isus da će jednome dati djelić ruke, drugome djelić noge. Isusova žrtva je jednom zauvijek na križu prinešena. Euharistija je spomen, koji po Božjoj ljubavi postaje spasonosan za svakoga, tko sudjeluje u toj gozbi ljubavi.

I ljubav je ključ. Tko s ljubavlju prema Bogu blaguje Tijelo i Krv Kristovu, tko se u vjeri otvara tom otajstvu, taj postaje sposoban da nadvlada ograničenja tijela i smrt. Ljubav je jača od smrti. Sjetimo se da se dragih ljudi, koji su umrli i nakon puno godina sjećamo s ljubavlju, možda i plačemo, možda nam nedostaju i imamo potrebu, moliti za njih.

Kruh života je dar Boga, koji čovjeku daje samoga sebe, ali i poziv vjerniku da i on, baš kao i Isus za nas, bude „kruh života“, znak Božje ljubavi za ljude oko sebe. Nije potrebno učiniti ovo ili ono. Dovoljno je da otvorena srca pristupam ljudima oko sebe, da gledam, koje dobro im mogu učiniti. Dovoljna je otvorenost i spremnost uopće razmisliti o tome.

I tu se nadovezuje jedinstveni običaj uz današnju svetkovinu. Bilo prije bilo poslije svečane mise, u mnogim mjestima su uobičajene takozvane „Tijelovske procesije“. Svećenici svečano iznose Presveti oltarski sakrament u svečano urešenoj pokaznici iz crkve i uz molitvu i pjesmu prolaze ulicama grada te se potom vraćaju u crkvu. Također je uobičajeno da se procesija zaustavlja na jednoj ili više postaja, gdje se čitaju odlomci Svetoga pisma, mole određeni zazivi, podijeli se blagoslov s Presvetim i onda procesija nastavlja dalje. Ta procesija je osobito svjedočanstvo vjere, jer vjernici pjevaju i mole i tamo, gdje to inače ne čine i nerijetko ih drugi promatraju kroz prozor.

Crkva time želi zazvati blagoslov na mjesto, na selo, na grad u kojem vjernici žive. No Crkva time svjedoči i svoju ljubav prema Isusu. Kao da želi cijelom svijetu reći da je Isus njezin Spasitelj i da je taj Isus i danas među njom prisutan. Kao što i mi neki radosni događaj želimo podijeliti sa svima, pa na svadbe i slavlja pozivamo često mnogo ljudi, koji su međusobno povezani jedino preko nas, tako i Crkva želi pozvati čitav svijet da joj se pridruži u hodu za Isusom Spasiteljem, koji se daruje svakome čovjeku u euharistiji.

I opet jedno važno pitanje za svakoga od nas: koga i što ja želim svjedočiti drugima? Čemu se toliko radujem da to želim podijeliti sa svima, da bih najradije htio da to svi saznaju i podijele sa mnom? Kada bih ja trebao organizirati nekakvu procesiju za nečim meni važnim, što bi to bilo? Što bih ja stavio u svoju pokaznicu, na što sam osobito ponosan? Koju poruku ja želim poslati svijetu?

Sve to, što ti sada pada na pamet, dragi čitatelju, bilo da je riječ o ljudima, o postignućima, o predmetima ili o posjedu, sve je to dar Božji. Iskoristimo ovaj trenutak da zahvalimo Bogu za ono, što bi svatko od nas htio pokazati svima! Iskoristimo trenutak da zahvalimo za sve one, koji su nam pomogli da to, što želimo podijeliti, postignemo ili dobijemo!

Isusova poruka je jasna: „Ja sam kruh živi, koji sam s neba sišao.“

I danas, kada zbog zaštitnih mjera, koje su donesene zbog pandemije, koja se, čini se, doduše stišava, ali koja je još uvijek prisutna, pričest primamo samo na ruku i kada to činimo u tišini, jer niti pričestitelj govori „Tijelo Kristovo!“ niti mi odgovaramo „Amen!“ to jednako vrijedi. Moć i veličina dara nisu vezane uz to, hoće li netko podsjetiti, što je to ili ne. Vjera ne ovisi nužno o vanjskoj formi, jer niti sada manje vjerujem u Tijelo Kristovo u liku hostije, jer svećenik šuti, niti ću nužno intenzivnije vjerovati, kada svećenik ili drugi pričestitelj opet bude izgovarao riječi „Tijelo Kristovo!“

Božja prisutnost nije ograničena na materiju. Materija samo treba biti vidljivi znak za tu nevidljivu Božju ljubav. I to smo imali prilike iskusiti u minulome vremenu, jer osim duhovne pričesti nije bilo druge mogućnosti primanja Isusova presvetoga Tijela i kada su se mnogi pitali, kako to može biti jednako kao i kada sam u crkvi. Božja ljubav je svemoguća i može i u zadnjem trenutku i bez ikakvog vidljivog znaka učiniti i najveće čudo, na što nas podsjeća dobri razbojnik.

I iako su te mise bile „program u nuždi“, ipak su one bile i jedinstvena prilika da sami sa svećenicima slavimo misu, bez da netko drugi smeta, iako je i taj drugi jednako tako tu i prati isti prijenos kao i mi. Nije bitno, tko je na misi, nije bitno, tko predvodi misu, nije bitno je li riječ o svečanoj misi ili o „tihoj“ misi radnim danom. Bog se uvijek u potpunosti daruje i prati svakoga od nas, ako mu samo otvorimo svoje srce.

Zahvalimo Isusu za taj dar! Zahvalimo mu, što ide s nama, iako ove godine procesija možda i neće biti zbog pandemije. Učinimo to moleći himan, kojim redovito završavamo euharistijsko klanjanje i poklonimo se u zahvalnosti, poniznosti i radosti Isusu, koji nam se daruje u euharistiji, jer ljubi svakoga od nas! Osluhnimo tajanstvenost tog dara, koji ne moramo „otvoriti“ i „razumjeti“ da bismo se njime obogatili, nego je potrebno u ljubavi vjerovati.

Neka nam onaj, kojega danas častimo u prilikama žrtve, kojom nam se daruje, svojom ljubavlju i zagovorom pomogne, a mi mu u himnu iskažimo bar na trenutak i bar na duhovan način svoj poklon i zahvalnost za blizinu i pomoć, koju nam je pružao i kroz vrijeme odvojenosti i koju svakome od nas daruje i danas, dok častimo na osobit način upravo znak njegove vidljive prisutnosti među nama!

Divnoj, dakle, tajni ovoj,
klanjajmo se smjerno mi,
stari Zakon žrtvi novoj,
nek se sada ukloni.
Vjera duši čovjekovoj,
nek spoznanje dopuni.

Bogu Ocu, Bogu Sinu,
hvala s pjesmom radosnom,
slavimo im veličinu,
častimo ih dušom svom!
K Duhu Svetom nek se vinu,
glasi s dikom jednakom. Amen.

Povezane vijesti:

Van der Bellen: Ne dopustite da vas pandemija slomi

Robert Pandza

Vodeći austrijski infektolog: Svi ćemo prije ili kasnije dobiti koronu

Pero Bačić

Beč: Kraj crveno-zelene koalicije, uskoro nova vlast!

Robert Pandza