13 C
Beč
26. svibnja 2022.
Hrvati u iseljeništvu Religija

Časna sestra Ivana Džambas, nova članica Hrvatske katoličke misije Beč

Foto: Hrvatska katolička misija Beč, Naša Riječ br. 50, 8-11 str.

Piše: s. Ivana Džambas

Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj

Poziv je ovo svetog Franje na hvalu i zahvaljivanje Bogu za sve što jesmo i odakle smo. Mi, okupljeni u ovoj Hrvatskoj katoličkoj misiji, iz raznih smo mjesta i vjerojatno svatko od nas za svoju rodnu grudu tvrdi da je posebna i najljepša. Dopustite to i meni. Bučići kraj Novog Travnika moje je mjesto rođenja i odrastanja i na koncu moje istinske pripadnosti. Započinjem s Bučićima i zbog obljetnica koje su podno Vlašića slavljene u ljeto ove 2021. Naime, 165 je godina od osnutka Župe, a 160. je obljetnica smrti biskupa fra Marijana Šunjića, dobrog i učenog fratra, revnog svećenika, ponosa i pravog pastira svoga naroda i najznamenitijeg bučićkog franjevca u povijesti Župe i šire.

Moja prisutnost na tim obljetnicama u Bučićima, mjestu moje istinske pripadnosti, značila mi je puno pred polazak u Beč, gdje sam, čini mi se, puno toga započela ispočetka. Grad je to u kojem je 28. rujna 1860. umro moj zemljak fra Marijan Šunjić. Bečani su nastojali da posmrtni ostatci ostanu kod njih, ali njegov subrat fra Marko Barač tražio je da se prenese i pokopa u crkvi u Gučoj Gori. Tako je i učinjeno. Kao franjevac, fra Marijan je u Beču izučio istočne jezike, što mu je u Bosni koristilo za pregovore s Turcima oko dozvola za gradnju crkava i škola. On je za te gradnje neumorno kucao na vrata austrijskih državnih dvorova i biskupijskih rezidencija, kako bi tražio financijsku potporu i posebnu pozornost poklanjao brizi za buduće naraštaje.

Još me nešto veže za ovaj grad i prije nego sam u njemu započela živjeti i djelovati. U prometnoj nesreći 8. ožujka 1983. u Beču poginuli su otac i sin (Niko i Ivica Džambas). Velika žalost obuzela je tada obitelj Džambas. No, 11. ožujka 1983. u Travniku od oca Vlade i majke Danice r. Kolar rođena je djevojčica kojoj će poslije na krštenju dati ime Ivana – zbog strica koji je u 33. godini života iznenada napustio obitelj i svoga tromjesečnog sina. Ta djevojčica sam ja – s. Ivana – kojoj je od početka iskazivano puno ljubavi i pažnje u obitelji. Najstarija sam u obitelji, a imam još dvije mlađe sestre i brata.

Osnovnu školu završila sam u Stojkovićima, a srednju elektrotehničku u Novom Travniku gdje sam završila i osnovnu glazbenu školu te svirala narodni instrument harmoniku.

Kažu da sve potječe iz obitelji, pa tako i redovnički poziv. Istina, uvijek je u meni postojala želja za visinama, a kao mala sam vjerovala da ću, ako se popnem na Vlašić, moći dohvatiti Boga. Nije mi se to ispunilo na taj način, ali jest u obitelji. Vjerujem da sam imala milost da je moja obitelj svjedočila živoga Boga i duboku vjeru u Njega te s Njim gradila međuodnose. U onome što smo imali zahvaljivali smo radosno, a isto tako prihvaćali križ i patnje ufajući se u Boga, koji zna kako sve naše životne putove uvijek izvesti na dobro. Obitelj smo u kojoj se svakodnevno molilo na čast Božje providnosti. Providnost Njegova i sada nas drži povezanima u ovim teškim vremenima.

Kao djevojčica bila sam jako povezana s časnim sestrama koje su djelovale u mojim rodnim Bučićima, a i u užoj i široj obitelji bilo je već ranije redovničkih zvanja: s. Mirjam Kolar, fra Jozo Marinčić, fra Pero Vrebac…

I ja sam od svoje osme godine bila aktivna u crkvi – recitirala, pjevala, čitala, pomagala sestrama oko uređenja crkve i sve drugo što je trebalo. Poslije i kao framašica posebno u framaškom zboru. Činilo me sretnom biti u crkvi, gledati sestre kako radosno rade i služe. Svjedočile su svojim životom da je prekrasno služiti Gospodinu i tako svojim primjerom budile nutarnji poticaj na življenje redovničkog života u meni u koji sam vjerovala još od malena i govorila da ću biti časna sestra. Iako, bez obzira na mnoga redovnička zvanja u Župi i obitelji, moji najbliži su sumnjali u moje odluke zbog moje lepršave naravi i narodnog duha, otvorenosti i humora te moje živahnosti.

„Ne izabraste vi mene, nego ja vas“ (Iv 15,16)

Poziv na redovnički život prvotno je Božja inicijativa. To znači da nije nešto zasluženo i da je uvijek upućen konkretnoj osobi. I to valja osluškivati. To je poziv kojemu se ne može umaći. Poziv se ne događa odjedanput. To je nešto što u nama postoji i trebamo ga prepoznati, jer poziv je u nama kao sjeme kojemu treba dopustiti da klija, ne gušiti ga, zanemarivati. Poziv se ne događa nenadano. Samo se odluka odgovora na poziv može dogoditi nenadano. I tada zastanemo pred sobom i pitamo se što se to događa. Budući da se poziv rađa unutar osobnog susreta s Kristom koji zove mene koja slušam i odgovaram, važno je dati vrijeme klijanju sjemena poziva, tj. slušanju i tada se može ispravno znati i odlučiti. Ne događa se slučajno da je netko pozvan na redovništvo, a netko drugi nije. Zato i govorim kako na to treba računati. Ne smatram da sam bolja od svojih sestara, ali Gospod je odabrao mene i ja sam se odazvala i živim radosno svoj poziv. Pozvao me ovakvu kakva jesam, a oblikuje me iz dana u dan.

U redovničku zajednicu Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije došla sam nakon završene srednje škole. Bilo je to ujesen 2002. Godinu kandidature provela sam u sestarskoj kući na Gorici u Livnu. U Kloštru Ivaniću 2003. primljena sam u postulaturu, a sljedeće godine u novicijat. Prve zavjete položila sam 2005. u Livnu, a doživotne 2010. u Bugojnu. Prve godine redovničkog života provela sam u sestarskim samostanima u Kloštru Ivaniću i Zagrebu. Na Institutu za crkvenu glazbu „Albe Vidaković“ Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu završila sam dvogodišnji subotnji tečaj te stekla spremu voditeljice crkvenog pjevanja. Godine 2009. poslana sam u sestarsku zajednicu u Franjevački samostan u Zagrebu (Siget).

Na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu završila sam studij teologije. Istovremeno sam vodila mješoviti župni zbor, dječji zbor, poučavala prvopričesnike vjeronauku, uređivala crkvu i u suradnji sa sestrama imala seminare za djevojke i žene u Župi Uzvišenje sv. Križa na Sigetu. Od 2018. sam u sestarskoj zajednici u Bugojnu, a u Župi sam djelovala kao voditeljica dvaju crkvenih zborova i sakristanka, te vjeroučiteljica u osnovnoj školi i župnoj zajednici. Aktivno sam sudjelovala u projektu Jačanje međureligijskog dijaloga u BiH u Udruzi Mreža žena vjernica Općine Bugojno, gdje sam vodila i radionice ručnih radova (zlatovez, slikanje na foliji, dekupaž i ukrašavanje svijeća).

Nakon svih tih skromnih, a toliko svojom raznolikošću, dinamičnošću, kreativnošću i ljepotom, susreta s dragim ljudima bogatih iskustava u školskom i župnom pastoralu, evo me ovdje – Am Hof – u tuđini, a opet među svojima. Nemam straha pred promjenom, promjena je neizbježni dio života. Ne očekujem da će sve odmah ići od ruke, bit će tu pogrešaka i krivih poteza, ali idem dalje jer život je putovanje u jednom smjeru i to s puno promjena i to nosi život i živi život. No, ne mislim da je tajna uspjeha samo u ljudskom djelovanju. Duboko vjerujem da svako dobro djelo proizlazi iz Božjeg djelovanja, da je to djelo Duha Svetoga. Osobno uvijek molim Duha Svetoga da on vodi sav moj rad. Beskrajno sam mu zahvalna jer sve što imam i što jesam Gospodinovo je. Sve mi je darovao.

Pustite dječicu k meni…

Velika mi je radost raditi s djecom i mladima jer, kaže Isus: „njihovo je kraljevstvo nebesko“ (Mk 10,14). Iako sam zapazila da ovdje u Misiji i nisu djeca baš aktivna i nema ih puno na svetim misama. To me, moram priznati, pomalo žalosti. Kad vidimo djecu i kad ih slušamo, mi odrasli se odmah ljepše osjećamo, postajemo puni poleta, zanosa i oduševljenja. Kad djeca čitaju na sv. misi, ministriraju ili pjevaju, oni su potpuno uživljeni u to što čine. U tim trenutcima doživim da se zaista nebesko sa zemaljskim spaja i povezuje.

Zadovoljstvo mi je raditi i s odraslima koji su danas bez sumnje glazbeno obrazovaniji, nego prije nekoliko desetljeća. Glazba nas danas prati posvuda. Glazba je jezik božanskoga. Ona je vlastita čovjekovu ispovijedanju vjere i slavljenju Boga. „Pjevajte Bogu pjevači vrsni! (Ps 47,6) – ovim citatom želim istaknuti kako je pjesma odjek razumijevanja i prihvaćanja riječi. Pjevači znaju da jako puno naglašavam dušu i potičem ih da pjevaju iz duše, uma i srca te tako daju slavu Gospodinu. Liturgija je čitav moj život. Ona me oblikuje, a ja se kroz glazbu, služiteljicu liturgije, trudim pjesmom propovijedati Božje riječi.

Moj dolazak u ovu našu Misiju shvaćam kao dio Božjeg plana s mojim životom i životnim putem. Velika je ovo zajednica, mnoštvo ljudi, domovina u malome, različite aktivnosti i skupine koje se okupljaju unutar Misije. Župni pastoral veliko je polje rada, stoga želim služiti, djelovati ovdje punim plućima i moliti za drage vjernike u našoj Misiji da ostanu uz Crkvu i svoju vjeru koju im predadoše njihovi preci. Svi me pitaju jesam li se obikla, a ja velim da jesam. I jesam jer s ljudima meni ne treba puno da se obiknem, ali ono što mi fali jest dvorište, livada, zelenilo… Ponekad se između ovih zgrada osjećam stisnuto, čemu su doprinijela i pandemijska ograničenja. Oni koji poznaju moj rodni kraj, razumjet će jer znate i na vlašićkim prostranstvima sam Boga tražila.

Ovaj veliki grad ima svoju ljepotu, bogatstvo umjetnina, crkava, vrtova, a ja volim prirodu i zelenilo, volim život i sve stvoreno. U prirodi ne samo da se odmaram, nego priroda mi je više mjesto koje mi govori o Bogu, mjesto gdje se mogu zaustaviti, razmisliti i moliti. Ljubav sv. Franje prema prirodi i svemu stvorenom prepoznatljiva je u njegovu duhovnom životu, ponajprije u Pjesmi stvorova, u kojoj su svi stvorovi zajedno s čovjekom prikazani kao jedno bratsko i sestrinsko zajedništvo pred Bogom. Ljubav prema Bogu, čovjeku i svim živim bićima posvjedočio je svojim životom, stoga je istinski uzor koji treba slijediti. Radovat ću se prigodi da upoznajem zato i zelenu okolinu Beča.

Eto, toliko o meni za ovaj put. Upoznavat ćemo se obostrano u susretima kroz svakodnevicu. I nekad naša poznanstva traju i kao potpora jedni drugima u današnjim teškim vremenima. Dopustite mi ipak na kraju nadu da neću iz Beča otići poput fra Marijana Šunjića ili moga strica. Ako ste zaboravili kako su oni napustili ovaj lijepi grad, vratite se na početak teksta.

Tekst objavljen u Našoj Riječi br. 50, glasilu Hrvatske katoličke misije Beč,
Hrvatska katolička misija Beč, prosinac 2021., 8-11 str.


Povezane vijesti:

Austrija: Sve više poziva da se umjesto Uskrsnog ponedjeljka Veliki petak proglasi blagdanom

Pero Bačić

HKM Beč: Sakrament potvrde primilo 189 krizmanica i krizmanika

Pero Bačić

Vjernici islamske vjeroispovijesti danas slave svoj najveći praznik – Bajram

Pero Bačić