Advent u u našoj Misiji ove godine ima bogat i porukom bremenit sadržaj. Uz mise zornice i svakodnevne poticajne poruke koje je osmislila franjevačka mladež sa svojim duhovnim asistentom fra Darkom, zajednička druženja iza svetih misa zornica, igrokaz i dolazak svetog Nikole, božićni koncert zbora mladih, humanitarne akcije, ispovjedi, bila je i duhovna obnova koju je predvodio fra Ivan Ivanković, franjevac Provincije svetih Ćirila i Metoda, koji se trenutno nalazi na poslijediplomskom studiju kanonskog prava u Rimu.
Duhovna obnova je započela katehezom u kojoj je fra Ivan govorio služenju koje je pretpostavka dijalogu. Fra Ivan je govorio zajedničkom suživotu s drugim ljudima te o ljudskoj jednakosti pred Bogom. Iako postoje jaki i slabi. Postoje talentirani i manje talentirani, jednostavni i komplicirani, pobožni i manje pobožni, društveni i samotnjaci. Svi smo jednako vrijedni naglasio je fra Ivan, jer Bog nas je stvorio na svoju sliku, a ne na sliku koja se nama čini dobra ili loša. Kada se želi služiti, tad jakost i slabost, mudrost i glupost, nadarenost i nenadarenost, pobožnost i manja pobožnost, tada čitava ta raznolikost pojedinaca u zajedništvu prestaje biti razlogom za ogovaranje, osuđivanje, proklinjanje ili razlogom za samo opravdanje, već nasuprot tome postaje razlogom za radost i za služenje jednih drugima. Ovdje svaki član zajednice, svaki član Crkve, obitelji, radnog kolektiva, dobiva svoje određeno mjesto, ali ne više mjesto sa koga se može najbolje dokazati, već mjesto sa koga se može najbolje obavljati svoju službu. Ono najgore što se može dogoditi bilo kojoj zajednici, bilo da je to cijela Crkva, bilo da je to jedna župa, bilo da je to jedna obitelj, najgore jest da se dopusti da u njoj postoje ljudi koji nisu korisni, jer ih se smatra neprikladnima, nedostojnima, glupima, zastarjelima, otpisanima. Zato je dobro da svaki pojedinac ima svoj zadatak kako bi u trenucima sumnje znao da nije nepotreban i nekoristan. Isključiti slabe iz zajednice, znači ubiti zajednicu.
Tko želi služiti taj treba najprije naučiti misliti o sebi ponizno. Samo onaj koji živi od toga da mu je Isus Krist oprostio krivicu moći će na pravi način misliti o sebi. Isto tako moramo shvatiti da je čast drugoga važnija od moje časti. Još je nešto ovdje važno, sebe ne držati mudrim, spuštati se među one najniže, bez ikakvog “friziranja” to znači: sebe držati najvećim grešnikom. U vremenu smo ispovijedi, pomirenja s Bogom. Ako mi se moj grijeh u odnosu prema grijesima drugih čini manjim, manje strašnim, tada još uopće nisam spoznao svoj grijeh. Moj grijeh je nužno najveći, najteži, najstrašniji. Za grijehe bližnjih bratoljublje nalazi ispriku, dok jedino za moj grijeh ne postoji isprika. Zbog toga je on najteži. Do takve dubine mora doći onaj koji želi u zajednici služiti bratu. Kako bih uopće i mogao služiti drugome ako mi njegov grijeh izgleda veći od moga? Kada nestane volje za služenjem, nastaju problemi. I u obiteljima i u životu svećenika i u samostanskim zajednicama. Čovjek, otac ili majka, svećenik ili redovnik i redovnica, sebe počinju shvaćati kao žrtvu drugih. Nasuprot tome, stoji radost – radosna vijest – Evanđelje. Pitanje je za što ćemo se opredijeliti. Služiti znači međusobno slušati jedni druge, zatim pomagati jedni drugima te nositi bremena jedni drugih. Podnositi tuđi grijeh bez osude, služiti kroz praštanje – to je milost za kršćanina.
Nakon kateheze uslijedila je svečana sveta misa koju je predslavio fra Ivan Ivanković. Nakon svete mise bilo je euharistijsko klanjanje u kojem se slušala Božju Riječ, pjevalo se i molilo da bratsko služenje bude iskreno, ponizno, čisto, a suživot s drugima neka bude obogaćen praštanjem, dobrim djelima, pomaganjem i ljubavlju.
Fra Darko se na kraju toplim riječima zahvalio fra Ivanu za vođenje duhovne obnove i bratski poziv na služenje te pozvao sve okupljene na zakusku i druženje u župnu dvoranu.
Tekst i fotografija: s. Dragana Tomić
