Gotovo četiri od pet izbjeglica i osoba sa supsidijarnom zaštitom koje u Austriji primaju socijalnu pomoć žive u Beču. Dok glavni grad i dalje nudi relativno izdašan sustav pomoći, nekoliko drugih saveznih pokrajina posljednjih godina pooštrava pravila, ograničava iznose za velike obitelji i uvodi strože sankcije za one koji odbijaju radne i integracijske obveze.

73.400 korisnika živi u Beču

Razlika između austrijskih saveznih pokrajina posebno je vidljiva kada se promatraju podaci o socijalnoj pomoći.

Prema dostupnim podacima za prošlu godinu, oko 95.600 izbjeglica i osoba sa supsidijarnom zaštitom u cijeloj je Austriji primilo socijalnu pomoć ili zajamčeni minimalni prihod. Od tog broja njih čak 73.400 živjelo je u Beču, što predstavlja gotovo 77 posto svih korisnika u ovoj skupini.

Takva koncentracija ne može se objasniti samo pravilima socijalne pomoći. Na raspored stanovništva utječu i tržište rada, dostupnost stanova, postojeće migrantske zajednice te unutarnje migracije unutar Austrije. Ipak, razlike među pokrajinama su vrlo velike.

Najveća razlika kod velikih obitelji

Jedan od najuočljivijih primjera odnosi se na obitelji s većim brojem djece.

U Beču je osnovni iznos socijalne pomoći za maloljetno dijete u 2026. godini 332,07 eura mjesečno, neovisno o tome koliko djece živi u obitelji.

To znači da bi za petero djece iznos samo prema toj stavci dosegnuo 1.660,35 eura mjesečno.

U Donjoj Austriji i Gornjoj Austriji sustav je drugačije postavljen. Iznos po djetetu smanjuje se s povećanjem broja djece u kućanstvu. Za obitelji s petero ili više djece predviđeno je 147,59 eura po djetetu, što bi za petero djece iznosilo oko 738 eura.

Razlika između ta dva modela tako u ovom primjeru prelazi 920 eura mjesečno.

I Štajerska primjenjuje snažnije smanjenje iznosa za velike obitelji. Kod petero ili više djece iznos je oko 140 eura po djetetu.

Štajerska želi spriječiti „privlačne faktore“

Štajerska je posljednjih godina zauzela posebno restriktivan pristup socijalnoj pomoći.

Pokrajina je smanjila najviši mogući iznos pomoći, dok su istodobno pooštrene obveze povezane s radom i integracijom. Korisnici koji bez opravdanja ponavljano odbijaju propisane mjere mogu očekivati smanjenje pomoći, a u najtežim slučajevima i njezinu potpunu obustavu.

Politička poruka pokrajinskih vlasti pritom je vrlo jasna: socijalna pomoć ne bi trebala predstavljati dodatni poticaj za doseljavanje.

Socijalni pokrajinski vijećnik Hannes Amesbauer iz FPÖ-a štajerski model opisuje kao svojevrsnu protutežu takozvanim „pull faktorima“, odnosno pogodnostima koje bi, prema toj političkoj interpretaciji, mogle utjecati na odluku ljudi o dolasku u Austriju.

Gornja Austrija pooštrila uvjete

I Gornja Austrija dodatno je postrožila pravila.

Radno sposobni podnositelji zahtjeva moraju već prilikom podnošenja zahtjeva dokazati spremnost na rad. To može uključivati prijavu na AMS-u, dokaz o slanju prijava za posao ili sudjelovanje u tečajevima njemačkog jezika i programima stručnog osposobljavanja.

Vlasti mogu od korisnika zahtijevati i konkretne dodatne korake. U određenim slučajevima čak se od osoba koje rade nepuno radno vrijeme može tražiti povećanje radnog vremena.

Ako korisnik više puta odbija ispunjavati propisane obveze, pomoć se može postupno smanjivati. U krajnjem slučaju može biti potpuno obustavljena.

Nakon takve potpune obustave, nova isplata socijalne pomoći u pravilu nije moguća najmanje šest mjeseci, osim ako se u međuvremenu ukloni razlog zbog kojeg je pomoć obustavljena.

Tirol ograničava iznose za velika kućanstva

I Tirol je promijenio svoj sustav. Iznosi za djecu snažnije se stupnjuju, pomoć za velika kućanstva ograničava se, a pooštrene su i sankcije.

Istodobno pokrajina pokušava povećati motivaciju za zapošljavanje. Osoba koja iz sustava socijalne pomoći prijeđe u zaposlenje može određeno vrijeme zadržati dio dodatno ostvarenog prihoda.

Poruka tirolskih vlasti je da socijalna pomoć treba biti privremena pomoć u prijelaznom razdoblju, a ne trajni izvor prihoda.

Umjesto gotovine sve više kartica

Neke pokrajine pokušavaju kontrolirati korištenje pomoći i kroz način isplate.

Azilanti u pravilu ne primaju socijalnu pomoć, nego sredstva kroz sustav osnovne skrbi. Donja Austrija, Gornja Austrija, Salzburg i Štajerska pritom sve više koriste kartice za isplatu materijalnih naknada umjesto gotovine.

Time se ograničava podizanje gotovine i omogućuje veća kontrola određenih vrsta troškova.

Donja Austrija ovaj pristup izrijekom povezuje i s nastojanjem da se smanje dodatni poticaji za migraciju.

Ni Beč više nije potpuno izvan promjena

Ipak, nije točno da Beč nije mijenjao svoj sustav.

Od početka 2026. godine osobe sa supsidijarnom zaštitom u Beču više ne primaju redovitu socijalnu pomoć, nego sredstva na razini osnovne skrbi.

I u glavnom gradu postoje obveze povezane s radom. Ako korisnik odbija radne obveze, pomoć se može smanjiti, a u krajnjem slučaju može biti potpuno ukinut dio koji se odnosi na osnovne životne troškove.

Ključna razlika između Beča i nekih drugih pokrajina stoga nije u tome postoje li pravila i sankcije, nego prije svega u visini i načinu obračuna pomoći, posebno kada je riječ o velikim obiteljima.

Na 1.000 stanovnika razlika je još veća

Razmjere razlike dodatno se vide kada se broj korisnika usporedi s ukupnim brojem stanovnika.

U Beču je prošle godine na 1.000 stanovnika dolazilo 36,2 izbjeglice ili osobe sa supsidijarnom zaštitom koje su primale socijalnu pomoć.

U Vorarlbergu je taj omjer iznosio 7,3, u Tirolu 6,6, Štajerskoj 4,2, a Salzburgu 3,3.

Gornja Austrija imala je samo 1,6 korisnika na 1.000 stanovnika, dok je u Gradišću omjer iznosio 1,3.

Razlika između Beča i pojedinih drugih pokrajina stoga je višestruka.

Zašto se toliko ljudi koncentrira upravo u Beču?

Razlozi za ovako veliku koncentraciju nisu jednostavni.

Beč je daleko najveći austrijski grad i ima najveće postojeće migrantske zajednice, razvijeniji sustav socijalnih usluga i drugačiju strukturu tržišta rada i stanovanja. Važnu ulogu može imati i unutarnje preseljenje osoba koje su prvotno smještene u drugim dijelovima zemlje.

Ipak, istodobno je očita razlika u političkom pristupu.

Dok Beč i dalje zadržava relativno izdašan model pomoći, druge pokrajine pokušavaju ograničiti iznose, posebno za velike obitelji, snažnije povezati pomoć s radom i integracijom te strože kažnjavati odbijanje obveza.

Brojke tako otvaraju širu raspravu o austrijskom sustavu socijalne pomoći i pitanju treba li on biti jednak u cijeloj zemlji ili se pravila trebaju dodatno razlikovati od pokrajine do pokrajine.