U strašnom požaru koji je sinoć izbio u Domu za starije osobe u Tuzli, poginulo je najmanje 10 štićenika, dok je oko 20 osoba ozlijeđeno, od kojih su neki u kritičnom stanju, potvrdio je MUP Tuzlanskog kantona.

Prema informacijama lokalnih medija, vatra je izbila oko 20:45 sati na sedmom katu zgrade. Vatra se brzo proširila, a brojni korisnici doma bili su nepokretni i nisu se mogli sami spasiti.

„Tijela poginulih bit će prebačena u Komemorativni centar radi identifikacije i obdukcije“, priopćili su iz MUP-a. Uzrok požara još nije poznat.

Vatrogasci iz Tuzle, Srebrenika i dobrovoljnih društava Gornja Tuzla i Tuzla, uz podršku policije i hitne pomoći, uspjeli su nakon dramatične borbe staviti požar pod kontrolu i ugasiti ga. Ozlijeđenima je pomoć pružana na licu mjesta, a teže stradali prebačeni su u UKC Tuzla.

Među ozlijeđenima su, osim korisnika doma, i vatrogasci, policajci te medicinsko osoblje koje je sudjelovalo u spašavanju.

Svjedočanstva užasa

Jedna od preživjelih, Ruža Gajić, opisala je trenutke panike:
„Legla sam i čula da nešto puca. Pogledala sam kroz prozor i vidjela zapaljene krhotine kako padaju odozgo. Na gornjim katovima su ljudi prikovani za krevet… Strašno je bilo, dim svuda.“

Ruža je rekla da je morala napustiti svoju sobu jer je oštećena i sada će privremeno boraviti kod rodbine. „Zabrinuta sam za mnoge, posebno za nepokretne. Ima ih koji ne mogu sami reagirati“, dodala je potreseno.

Reakcije vlasti

Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić nazvao je tragediju „katastrofom ogromnih razmjera“ i izrazio duboku sućut obiteljima žrtava.
„Vlada Federacije BiH pomoći će u sanaciji štete i zbrinjavanju korisnika doma koji više ne mogu boraviti u zgradi“, izjavio je Nikšić.

Premijer Tuzlanskog kantona Irfan Halilagić i gradonačelnik Tuzle rade na privremenom smještaju preživjelih, dok je premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk ponudio svu potrebnu pomoć – od smještaja do medicinske skrbi.

„Večeras smo svi Tuzlaci. Neka ovo bude trenutak zajedništva i podrške obiteljima koje su izgubile najmilije“, poručio je Uk.

Tragedija u Tuzli otvorila je i pitanje nadzora nad sigurnošću u domovima za starije, a istraga o uzroku požara tek počinje.

Europska središnja banka (ECB) želi revolucionirati način plaćanja u Europi – i to već do 2029. godine, kada bi trebao zaživjeti digitalni euro. No, njegova provedba ovisit će ne samo o tehnologiji, nego i o političkom dogovoru i zakonskom okviru koji bi trebao biti gotov do 2026.

Ako sve bude išlo po planu, pilot-projekt bi mogao započeti već 2027. godine, a građani bi tada prvi put mogli obaviti testne transakcije digitalnim eurom.

Kako će funkcionirati digitalni euro?

Građani bi novu valutu koristili putem tzv. digitalnog novčanika (walleta) – aplikacije koja omogućuje trenutno plaćanje putem mobitela, 24 sata dnevno, bez potrebe za bankom ili karticom. ECB već surađuje s bankama, trgovcima i organizacijama za zaštitu potrošača kako bi sustav bio siguran, jednostavan i praktičan.

Projekt vrijedan milijarde

Uvođenje digitalnog eura koštat će oko 1,3 milijarde eura, dok bi godišnji troškovi održavanja iznosili 320 milijuna eura. ECB smatra da je projekt strateški nužan jer trenutačno američke tvrtke poput PayPala, Vise i Mastercarda dominiraju europskim tržištem digitalnih plaćanja.
Digitalni euro trebao bi predstavljati europsku alternativu – sustav koji jamče europske institucije i u koji građani mogu imati povjerenje.

Gotovina ostaje!

Unatoč strahovima, ECB i Europska komisija poručuju da digitalni euro neće zamijeniti gotovinu. Naprotiv, planira se zakonski zajamčiti da se gotovina i dalje mora prihvaćati u svim državama članicama EU-a.

Konkurencija: Wero

Ne slažu se svi s idejom digitalnog eura. Kritičari ističu da već postoji europski sustav plaćanja Wero, koji je pokrenut 2024. u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji. Riječ je o projektu European Payments Initiative (EPI), koji okuplja europske banke. Neki stručnjaci smatraju da bi bilo učinkovitije ojačati Wero, umjesto da se gradi potpuno nova infrastruktura.

Europa ubrzava digitalnu transformaciju

Ipak, ECB odlučno ide naprijed. S jasno postavljenim ciljevima i rokovima, projekt digitalnog eura postaje ključni korak prema budućnosti bez papira i kovanica – ali uz obećanje da će gotovina i dalje ostati u džepovima Europljana.

Srbija gleda prema Novom Sadu, gdje je sve počelo prije godinu dana. Kakva je bila ta godina pobune? I, iako se kraj ne nazire, jesu li studenti već uveli društvo u nešto novo?

Ako je vjerovati “nevidljivoj ruci tržišta”, Novi Sad doista očekuje najveće okupljanje ikada u tom gradu. U subotu 1. studenoga obilježit će se obljetnica tragedije. I godina bunta. Cijene smještaja za taj dan odletjele su u nebo, posao je posao.

Novosadski novinar Nedim Sejdinović nastoji pronaći smještaj za ljude koji dolaze iz svih krajeva, kako bi izbjegli previsoke cijene. Kaže kako je teško procijeniti koliko će ljudi stići, “no može se pretpostaviti kako će skup biti monumentalan. Studentima i građanima u pobuni brojnost je važna jer se time pokazuju upornost, hrabrost i dosljednost”, rekao je Sejdinović za DW.

Bilo je velikih okupljanja tijekom ove godine, uključujući i ono u Beogradu 15. ožujka, kada se prema procjeni Arhiva javnih skupova okupilo 325.000 ljudi, što je bilo do sada najveće okupljanje.

Ali već se odavno, još od ljetnih sukoba, ušlo u fazu koju neki politički analitičari nazivaju “mrcvarenjem” ili “ravnotežom nemoći” – prosvjedi nisu mogli srušiti vlast, ali ni vlast nije mogla ugasiti prosvjede. Nisu pomogla ni stalna pojavljivanja predsjednika Aleksandra Vučića na televiziji, ni “batinaši”, ni slučajevi policijske brutalnosti. Kao što građanima u prosvjedima ništa nije donijelo ni paljenje prostorija SNS-a.

Sejdinović vjeruje kako incidenti idu u prilog režimu i “Vučićevoj propagandi“, te nije isključeno kako će u subotu “ubačeni elementi” pokušati izazvati sukobe. No, dodaje: “Vučiću neće biti od velike koristi ako toga dana Novi Sad, zbog policijskog nasilja ili nečeg sličnog, postane glavna vijest u europskim medijima.”

Kap koja je prelila čašu

Bit će to godina dana otkako je sve počelo – točno u 11:52. Tada su tone betona pale na ljude pod nadstrešnicom svježe i skupo obnovljenog Željezničkog kolodvora. Velik broj građana to je pripisao nemaru i korupciji. Vode se tri sudska postupka, tužiteljstva vuku na različite strane, a presuda još nema.

Uslijedile su minute šutnje na raskrižjima, napadi pristaša vlasti, blokade sveučilišta, ostavka Vlade, mješavina prijetnji i ustupaka, obećanja o jeftinim kreditima, studentski pohod kroz Srbiju i šire, zahtjevi za izborima, saga o studentskoj listi, zauzimanje Pionirskog parka, priče o “obojenoj revoluciji”.

Srbija je tijekom protekle godine živjela višak događaja – jednu jedinu temu. “Mislim kako je ovo bila samo kap koja je prelila čašu”, kaže Jelena Popadić, studentica medicine iz Novog Sada, s kojom je DW razgovarao više puta u protekloj godini.

“Ovdje se već toliko dugo krade pa su se ljudi navikli, na neki način. Ali sada su krađa i korupcija došli dotle da su izgubljeni ljudski životi”, zaključuje ona.

Opet o “dvije Srbije”

Tjedan dana prije godišnjice (25. listopada), u Požarevcu su se okupili ljudi koji tvrde kako im čašu nije prelio pad nadstrešnice, nego su “blokaderi” prevršili svaku mjeru. Riječ je o skupovima protiv blokada na kojima vlast demonstrira potporu.

Premijer Đuro Macut, koji u svemu tome ima sporednu ulogu, rekao je novinarima kako je država početkom godine pokazala “prevelik stupanj demokratičnosti” prema blokadama te “druge Srbije”. Sada, kaže, ustaje autentična Srbija koja misli svojom glavom.

Toga dana u Požarevac je stiglo više od stotinu autobusa. Reporter DW-a susreo je umirovljenike koji studente nazivaju “bagrom”, radnike komunalnih poduzeća kojima su šefovi naredili doći na skup, te mnoge ljude koji nisu htjeli razgovarati s novinarima niti su znali što bi rekli.

Umirovljenik Branko iz Požarevca, međutim, voli razgovarati. Kaže kako ne voli SNS, ali predsjednika poštuje, tko god on bio. Izbori su u Srbiji slobodni pa neka narod bira! Što Branko želi? “Želim da budemo normalni, ne gledamo se poprijeko, ne tučemo.”

Među ovim ljudima, barem 40 posto njih vjeruje kako je nadstrešnica pala zbog diverzije – tako je, prema istraživanju Nove srpske političke misli, pokazalo mišljenje pristaša SNS-a. Priča o “teroristima” koji ruše nadstrešnice, a zatim žele srušiti i vlast, očito se primila na plodno tlo.

Čini se kako su političke podjele, odavno oštre između onih za i protiv Vučića, sada stigle do gotovo svakog čovjeka – čak i unutar obitelji.

Kraj se ne zna

Taj dojam dijeli i filozof Andrea Perunović. Odmah kaže kako ne želi govoriti o dnevnoj politici, a pogotovo ne prognozirati. Ne kako ne bi ispao loš “analitičar”, nego zato što je to jednostavno nemoguće.

Na pitanje kako se Srbija promijenila u godinu dana, kaže kako se stvari stalno mijenjaju, ali je razlika u tome što se sada promjena i osjeća – građanima se vratila svijest o vlastitoj moći. “Čar je u tome što smo sada u trenutku postajanja, za razliku od pukog bivstvovanja”, kaže Perunović.

U filozofiji se to naziva “prostorom neodlučnosti” – polje pred društvom je otvoreno, razmišlja se umjesto samo vjeruje. No mreža ishoda tek se iscrtava i “linija bijega” iz te situacije još se ne nazire. U Perunovićevu prijevodu za obične smrtnike – ne znamo hoće li sve završiti u fašizmu, boljem društvu ili negdje između. A što takvo stanje dulje traje, to su ulozi veći.

“Kad hodaš ulicom i razgovaraš s ljudima, oni to doživljavaju kao veliko breme”, kaže sugovornik DW-a s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. “Čini mi se kako su ljudi postali mnogo komunikativniji i ljubazniji, ako su to nosili u sebi. No oni koji su bahati i nasilni, to sada isto otvorenije pokazuju. Promijenili su se intenziteti.“

To je možda ono što studentica Jelena Popadić kaže: “Ljudi su shvatili to je to. Ili sada ili nikad. Neće odustati. Mladi nemaju što izgubiti. Život ovdje ovakav kakav je jednostavno nema smisla. Ovo je posljednja prilika.”

Zašto baš studenti?

Nije teško pronaći odgovor na pitanje zašto ova pobuna protiv Vučićeve vlasti – tko zna koja po redu – najdulje traje i ima šansu za uspjeh. Ustali su studenti, “naša djeca”, “budućnost Srbije”. Nije čudo ni što je vlast pokušala to oponašati, nudeći drugu “našu djecu“”koja, k tome, žele učiti.

Ali veliko je pitanje otkud sada ta omladina? Zar se nije govorilo kako bulje u TikTok i politika ih uopće ne zanima?

Filozof Perunović kaže – mladi su poput povratka nesvjesnog koje je dugo bilo potiskivano. “Jesu ideološki heterogeni, ali njihovo djelovanje vrlo je ljevičarsko. To su generacije koje u udžbenicima povijesti nisu vidjele ništa osim nacionalističkih narativa. Ondje su vrlo malo čitale o Jugoslaviji, samoupravljanju. Gdje su naučili što su plenumi? To nasljeđe bilo je potiskivano zbog autoritarnih ciljeva, ali se sada vratilo.”

Dodaje kako je dio svijeta devedesetih bio zloslutno avangardan – a možda je sada avangarda u pozitivnom smislu.

“Jer vidimo kako pobune mladih diljem svijeta izbijaju kao krtice, od Nepala do Maroka. U našim kapitalističkim društvima odsijecamo dio stvarnosti i ne obaziremo se na njega. E pa sada mlade generacije reagiraju jer su u tome odrasle. Suočavaju nas s nama samima.”

Kamo dalje?

Ima ljudi koji velike političke prosvjede promatraju kao srednjovjekovne opsade – ako se skupi dovoljno vojske i krene na juriš, tvrđava padne. Budući to tako ne ide, proći će i skup u Novom Sadu, a nastavit će se faza “mrcvarenja”.

Sudeći prema istraživanjima javnog mnijenja koja objavljuju agencije neovisne o vlasti, studentska lista ima prednost iako još faktički ne postoji. I iako se ne zna kada će točno biti izbori – premda predsjednik Vučić kaže kako će biti iduće godine – pogotovo se ne zna u kakvim će uvjetima biti održani.

Kao da se polje borbe s ulice seli na poznatiji teren izbora. A time, upozorava novinar Nedim Sejdinović, možda i u stari tok oporbenog miljea poznatog po beskrajnim raspravama o broju kolona i međusobnim prepirkama. Već se naveliko studentima predbacuje što ne objave listu, iako izbora još nema na vidiku.

“Mislim kako taj milje pokušava povratiti položaj koji je imao ranije i utjecati na političke procese, mijenjajući principe za sitne interese. Djelomično u tome uspijeva, ali ga je sve ovo ipak preraslo. Čini se kako su oblik studentskog odlučivanja i uopće ova pobuna usmjereni i protiv njega, što je dobra vijest“, kaže Sejdinović.

Tko ne želi glumiti proroka, može tvrditi samo dvije stvari. Prvo, u Srbijise nešto krupno promijenilo. Drugo, pobuna nije ni blizu kraja, iako su vlasti već mnogo puta proglasile “pobjedu”. Sve iznad toga, kako reče filozof, previše je zamršeno kako bi se znalo kamo točno vodi.