Društvo njemačkog jezika (GfdS) svake godine bira riječ godine u njemačkom jeziku. Zbog godine kakvu čovječanstvo još nije doživjelo, puno riječi je vezano za trenutnu pandemiju koronavirusa.

Tako je za riječ godine izabrana „Corona-Pandemie“ („pandemija koronavirusa“), a na drugom mjestu se nalazi „Lockdown“. Na trećem mjestu se nalazi „Verschwörungserzählungen“, što bi u prijevodu značilo priče zavjere.

Na četvrtom mjestu se nalazi „Black Lives Matter“, naziv akcije borbe protiv rasizma prvo u SAD-u, a onda u cijelom svijetu. Peto mjesto je ‘osvojila’ skraćenica AHA što znači „Abstand, Hygiene, Alltagsmaske“ odnosno „distanca, higijena, svakodnevna maska“. Ovu skraćenicu koristi njemačka vlast putem svoje stranice „zusammengegencorona.de“.

Ostalih pet riječi su „systemrelevant“ („sistemski relevantno“), „Triage“ („trijaža“), „Geisterspiele“ (naziv za utakmice bez publike), „Gendersternchen“ (zvjezdica koja se koristi u njemačkom jeziku za riječi koje su zajedničke za ženski i muški spol) te „Bleiben Sie gesund!“ („Ostanite zdravi!“).

Antonio Šećerović
Foto: Ilustracija – ds30 | Pixabay

The post „Corona-Pandemie“ je riječ godine u njemačkom jeziku first appeared on KROATIV.AT.

Posljednji podatci 10. Izvješća o integracijama ministrice Susanne Raab (ÖVP) pokazuju kako za čak 26,4 posto djece u austrijskim školama njemački jezik nije maternji, dok je u Beču ta situacija još gora. U bečkim školskim klupama čak svako drugo dijete ima neki drugi jezik za maternji – 52,2 posto. 6,5 posto djece u Austriji priča jedan od B/K/S jezika, dok u Beču jedan od ovih jezika priča skoro 13 posto.

Od 2011. godine je dozvoljeno koristiti hrvatski jezik kao službeni jezik u austrijskim ustanovama. Prema Državnom ugovoru o obnovi neovisne i demokratske Austrije iz 2007. godine, hrvatske manjine imaju pravo raditi s vlastitim organizacijama, skupštinama i tiskom na njihovom jeziku. Postoji pravo i na osnovnu nastavu na hrvatskom jeziku te određen broj vlastitih srednjih škola. Ipak, mnogi ne koriste ove prilike. Zato mi je drago da postoje projekti poput Hrvatskog doma u Beču, koji će se uskoro pozabaviti ne samo problemima i pomoći Hrvatima u Austriji, nego će pomoći i u učenju jezika svojih predaka.

Razumljivo mi je kako ‘naši‘ ljudi zbog teških i zahtjevnih poslova imaju poteškoće učiti svoju djecu njihovom maternjem jeziku, ali mi nije jasno kako toliko djece i tinejdžera postoji u Beču koji prodaju priču da su Hrvati, a ne znaju progovoriti jednu rečenicu bez da ubace koju njemačku. Redovno se posjećuju ‘naši‘ lokali i klubovi, no jedino što na našem jeziku bez problema znaju su tekstovi i refreni najpopularnijih pjesama. Pjevaju ih, pogodi ih u srce, a ne razumiju što to znači?!

Svjestan sam da postoje riječi poput „Meldezettel“ koje je lakše izgovoriti u razgovoru s ‘našim‘ ljudima jer obje strane znaju o čemu je riječ, ali kada krenu objašnjavati neku situaciju iz svakodnevnice onda im svaka druga riječ bude njemačka, tada se “izaspem”.

Nedavno sam doživio situaciju gdje mi je jedna žena željela objasniti scenu iz Porezne uprave, ili što bi većina rekla „Finanzamta“: „Otišla sam do frau na šalter, i ona meni kaže antrag nije beviligovan. Ja nju pitam kako nije beviligovan, kaže ona niste beantragt ništa. Meni to apsolutno nije kla bilo, pa sam im šiken taj antrag opet“. Uši su mi krvarile, pa sam ju pitao ima li tašentuh.

Isto tako, apsolutno ne razumijem ljude koji nakon jedva tri mjeseca života u Austriji, riječi jezika, kojeg godinama govore, odjednom mijenjaju njemačkim riječima odnosno terminima. Nije „izvaditi krv“ nego „blutabneme“ ili nije više „mala kava s mlijekom“ nego „klajne brauna“. A da ne spominjem „Kriskot“ ili „Čuldigung“. Još su mi “jači” oni ljudi koji pretvaraju njemačke riječi u hrvatske glagole – „liferovati“, „šikenovati“, „čekirati“. Ili pak dekliniraju njemačke riječi kroz hrvatske padeže – „bio na Girtlu“, „vozio sam se u ubanu“, „Hoćeš li ti jedan kornšpic?“.

Ja sam rođen u Njemačkoj kao izbjegličko dijete, no nakon samo dvije godine morali smo se vratiti nazad. Paralelno sam uz odrastanje preko njemačke televizije i programa učio njemački jezik. Došao sam u Beč na studiranje kao da mi je njemački jezik maternji i drago mi je što sam bio pošteđen tečaja i ostalih zavrzlama vezano za učenje novog jezika. Trudim se svakodnevno, pasivno ili aktivno, unaprijediti poznavanje jezika putem televizije, internet platformi ili čak radija, jer sve što čujemo u pozadini, spremamo u glavu.

Moguće da bi mi mnogo teže bilo učiti njemački jezik da sam došao ovdje bez poznavanja istog, ali sigurno sebi ne bih dopustio da “forsiram” samo svoj jezik, a da ‘njihov‘ ne učim. Smatram da postoje dva velika jezična problema u našoj zajednici: ljudi, koji su došli prije dvadeset i kusur godina u Austriju i zbog svojih psolova su okruženi isključivo ‘našim‘ ljudima, pa ih je sramota slušati kako nakon tolikog perioda ne znaju ‘beknuti’ jezik države u kojoj žive. S druge strane, problem je i nespremnost roditelja da podučavaju svoju djecu njihovom maternjem jeziku, bilo u svoja četiri zida ili kroz neke tečaje i škole.

Dvojezičnost u kući podupire još bolju integraciju svih ukućana, s toga molim svakoga, tko se pronašao u ovom tekstu, da poradi na svojim jezičnim sposobnostima. Cijeni svoje, poštuj tuđe, kako i u svakodnevnici, tako i u govoru.

* Stavovi izneseni u ovom članku privatni su stavovi autora te nužno ne održavaju stavove uredništva portala kroativ.at

Antonio Šećerović
Foto: Ottakring – Stadt Wien

The post EUROPSKI DAN JEZIKA: Zašto naša djeca ne pričaju naš jezik? first appeared on KROATIV.AT.