Pobjedom Meksika sinoć je otvoreno Svjetsko prvenstvo u nogometu. Navijači Hrvatske diljem svijeta jedva čekaju nastup Vatrenih, a velika podrška dolazi i iz BiH. Naime, u Novom Travniku i Vitezu su postavljene velike zastave Hrvatske.

U Vitezu je na jednoj stambeno-poslovnoj zgradi u središtu grada postavljena je velika zastava hrvatskog naroda dužine osam metara, čime su Vitežani još jednom iskazali potporu hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji uoči njezina nastupa na svjetskoj smotri najboljih reprezentacija.

Kako doznaje Viteški.ba, postavljanju zastave prethodio je dogovor stanara koji su dali svoju suglasnost za ovu inicijativu, a prikupljeni su i potrebni potpisi.Vitez je kroz protekla velika sportska natjecanja više puta pokazao snažnu navijačku privrženost hrvatskoj reprezentaciji, a slične scene očekuju se i tijekom predstojećih utakmica Svjetskog prvenstva.

Uz potporu hrvatskoj reprezentaciji, u Vitezu će se pratiti i nastupi reprezentacije Bosne i Hercegovine, koja također sudjeluje na ovogodišnjem prvenstvu, pa nema sumnje kako će pred ljubiteljima nogometa u gradu biti uzbudljivi sportski tjedni ispunjeni navijanjem i zajedničkim praćenjem najveće svjetske nogometne smotre.

The post Vitez i Novi Travnik spremni za Svjetsko: Postavljene velike hrvatske zastave first appeared on KROATIV.AT.

Posjet jednom od najpoznatijih turističkih odredišta u Europi za američku turistkinju završio je neugodnim iznenađenjem. Naime, za dva mala sladoleda u centru Rim platila je čak 44 eura, nakon čega je na društvenim mrežama upozorila druge putnike na, kako tvrdi, turističku zamku.

Svoje iskustvo podijelila je u popularnoj Facebook grupi posvećenoj putovanjima u Italiju, a njezina objava izazvala je brojne reakcije i slična svjedočanstva drugih turista.

Sve je počelo kao obična kupnja sladoleda

Turistica navodi da je s pratnjom naručila dva mala sladoleda u jednoj slastičarnici u blizini poznatog rimskog trga Piazza Navona.

Prema njezinim riječima, prodavačica je uzela najmanju dostupnu čašicu i objasnila da u nju dolaze tri kuglice sladoleda.

Međutim, situacija se ubrzo zakomplicirala.

Dodaci koje nitko nije naručio

Turistica tvrdi da je zaposlenica bez prethodnog pitanja počela dodavati razne dodatke poput cannola i macaronsa.

Kako navodi, stvoren je dojam da su ti dodaci uključeni u cijenu ili da se nude besplatno.

Tek kasnije postalo je jasno da svaki dodatak značajno povećava konačan račun.

Šok uslijedio tek na blagajni

Pravo iznenađenje uslijedilo je prilikom plaćanja.

Za dva mala sladoleda naplaćeno joj je ukupno 44 eura.

Amerikanka tvrdi da je u prvi trenutak pomislila kako joj je rečeno da račun iznosi 14 eura, a tek nakon pregleda računa shvatila je stvarni iznos.

„Turistička zamka, bez ikakve sumnje“, napisala je razočarana putnica.

„Bio je to najgori sladoled u Italiji“

Dodatno ju je razljutilo što, prema njezinu mišljenju, sladoled nije bio vrijedan cijene.

Navela je da je riječ o najlošijem gelatu koji je kušala tijekom desetodnevnog putovanja po Italiji te da ga nije uspjela ni pojesti do kraja.

I drugi turisti prijavljuju slična iskustva

Nakon objave javili su se brojni korisnici društvenih mreža koji tvrde da su imali gotovo identična iskustva.

Neki navode da su im također dodavani cannoli, macaronsi i drugi dodaci bez jasnog upozorenja da će biti dodatno naplaćeni.

Jedan korisnik tvrdi da su dodatni proizvodi uklonjeni s računa tek nakon što je upozorio osoblje na alergije.

Kako izbjeći slične situacije

Stručnjaci za putovanja savjetuju turistima da u popularnim turističkim zonama uvijek unaprijed provjere cjenik te izričito pitaju jesu li dodatci uključeni u cijenu.

Poseban oprez preporučuje se u restoranima, kafićima i slastičarnicama smještenima uz glavne turističke atrakcije, gdje konačni račun često može biti znatno veći od očekivanog.

Slučaj iz Rima ponovno je otvorio raspravu o transparentnosti cijena u turističkim središtima te o potrebi jasnijeg informiranja posjetitelja o dodatnim troškovima prije narudžbe.

The post Kažu Hrvatska skupa: U Italiji dva sladoleda platila 44 eura first appeared on KROATIV.AT.

Bugarska novinska agencija BGNES objavila je dokumentarni film pod naslovom „Tito: The Butcher of the 20th Century“ („Tito: Krvnik 20. stoljeća“), koji se bavi kontroverznim aspektima vladavine Josip Broz Tito i nasljeđem komunističke Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Film je premijerno prikazan 5. lipnja, a dostupan je putem platformi BGNES-a i njihova službenog YouTube kanala. Autori dokumentarca nastoje osporiti često prisutnu percepciju da je jugoslavenski komunizam bio blaži od režima u drugim državama istočnog bloka.

Poslijeratne likvidacije u središtu priče

Jedan od glavnih fokusa filma odnosi se na događaje nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su, prema autorima, provedene masovne likvidacije političkih protivnika, vojnika i civila.

Posebna pozornost posvećena je masovnim grobnicama na području Slovenija, među kojima se izdvajaju lokacije poput Kočevski Rog, Huda Jama, Jama pod Krenom i Macesnova Gorica.

Film obrađuje i sudbinu hrvatskih vojnika i civila vraćenih nakon predaje kod Bleiburg te druge žrtve poslijeratnih obračuna.

Djelovanje UDB-e i politički progoni

Dokumentarac značajan prostor posvećuje radu jugoslavenskih sigurnosnih službi, prvenstveno OZNA i UDBA.

Autori prikazuju političke progone, zatvore, logore te likvidacije političkih emigranata u inozemstvu, tvrdeći da su ti aspekti jugoslavenske povijesti u međunarodnoj javnosti ostali manje poznati od represije u drugim komunističkim državama.

Poseban naglasak na Makedoniju

Film također obrađuje razdoblje nakon 1944. godine na području današnje Sjeverna Makedonija, odnosno nekadašnje Vardarske Makedonije.

Prema stajalištu autora, jugoslavenske vlasti provodile su politiku potiskivanja bugarskog nacionalnog identiteta među dijelom stanovništva. U dokumentarcu se navodi da su osobe koje su se izjašnjavale kao Bugari ili bile povezivane s bugarskim nacionalnim organizacijama bile izložene represiji.

Riječ je o temi koja je i danas osjetljiva u odnosima između Bugarska i Sjeverne Makedonije te je često predmet političkih i povijesnih prijepora.

Očekuju se snažne reakcije

Iako je film objavljen tek početkom lipnja, već sada izaziva interes javnosti i otvara rasprave o nasljeđu Jugoslavije, ulozi Tita, komunističkim zločinima te odnosu prema povijesnom sjećanju.

Dok se u Bugarskoj dokumentarac predstavlja kao pokušaj rasvjetljavanja zanemarenih dijelova povijesti, kritičari bi ga mogli promatrati i kroz prizmu suvremenih političkih sporova na Balkanu, posebno onih vezanih uz identitet i povijest Sjeverne Makedonije.

Rasprava koja ne jenjava

Teme poslijeratnih likvidacija, masovnih grobnica i djelovanja komunističkih sigurnosnih službi već desetljećima izazivaju podjele u državama nastalim raspadom Jugoslavije. U Hrvatskoj i Sloveniji posljednjih godina dodatno su aktualizirane istraživanjima grobišta i raspravama o obilježavanju žrtava komunističkog režima.

Zbog izrazito kritičkog pristupa prema Titu i jugoslavenskom sustavu, dokumentarac bi mogao izazvati snažne reakcije kako među povjesničarima i političarima, tako i među građanima koji različito gledaju na razdoblje socijalističke Jugoslavije.

The post Snimljen dokumentarac o Titu pod naslovom “Krvnik 20. stoljeća” first appeared on KROATIV.AT.

Papa Lav XIV. predvodio je u nedjelju veliku misu na otvorenom u Madridu kojoj je, prema službenim podacima, prisustvovalo oko 1,2 milijuna ljudi. Riječ je o najvećem okupljanju vjernika na nekoj od papinih misa otkako je prošle godine izabran za poglavara Katoličke Crkve.

Misa na madridskom trgu Plaza de Cibeles središnji je događaj višednevnog papinog posjeta Španjolskoj, koji je već poprimio i značajnu društvenu i političku dimenziju.

Stotine tisuća ljudi na ulicama Madrida

Prije početka mise više od milijun građana okupilo se uz glavne gradske prometnice kako bi pozdravili Papu tijekom vožnje papamobilom prema središtu grada.

Vjernici su mahali zastavama, uzvikivali poruke dobrodošlice i bacali latice cvijeća dok je prolazio ulicom Paseo de la Castellana prema trgu Cibeles.

Po dolasku u gradsku vijećnicu, gradonačelnik Madrida uručio je Papi ključ grada, nakon čega je u knjigu gostiju upisao poruku u kojoj je poželio da Madrid ostane otvoren, gostoljubiv i uključiv grad.

„Religija ne smije postati muzejski eksponat“

U propovijedi je Papa snažno naglasio povezanost vjere i svakodnevnog života.

Poručio je kako religija ne smije ostati samo privatna stvar niti postati dio prošlosti, već mora biti prisutna u društvu kroz konkretna djela solidarnosti i služenja drugima.

Govoreći o ulozi Španjolske, istaknuo je da vjerska tradicija koja je stoljećima oblikovala zemlju ne smije postati „muzej prošlosti“, nego izvor nadahnuća za sadašnje i buduće generacije.

Poseban naglasak na siromašne i marginalizirane

Papa je tijekom mise više puta pozvao na pomoć siromašnima, usamljenima, zaboravljenima i društveno isključenima.

Naglasio je kako se Krist poistovjećuje upravo s najranjivijima te upozorio na opasnost ravnodušnosti i zatvaranja vjere u privatnu sferu.

„Ne možemo kleknuti pred Bogom, a istovremeno prezirati svojega bližnjega“, poručio je okupljenim vjernicima.

Migracije među glavnim temama posjeta

Posjet Španjolskoj započeo je susretima s migrantima i beskućnicima te velikim bdijenjem mladih kojem je prisustvovalo oko 600.000 ljudi.

Tijekom boravka Papa će posjetiti i Barcelonu, gdje će sudjelovati na događajima vezanim uz stotu obljetnicu smrti Antoni Gaudí, poznatog kao „Božji arhitekt“, te obići Bazilika Sagrada Família.

Predviđen je i odlazak na Kanarske otoke, gdje će se susresti s migrantima koji su opasnim morskim rutama stigli iz zapadne Afrike.

Poziv političarima na jedinstvo

Tijekom svog prvog službenog posjeta jednoj državi Europske unije izvan Italije, Papa je također poslao političku poruku pozvavši čelnike da prestanu produbljivati podjele među građanima.

Istaknuo je kako svako ljudsko biće zaslužuje poštovanje te izrazio nadu da će Španjolska biti primjer društva koje uspješno spaja različitosti i gradi zajedništvo.

Papin posjet trajat će do 12. lipnja, a među planiranim događajima nalaze se i susreti sa žrtvama zlostavljanja te predstavnicima kulture, sporta i javnog života.

The post Papa Lav XIV. okupio 1,2 milijuna vjernika u Madridu: „Vjera ne smije ostati privatna stvar“ first appeared on KROATIV.AT.

Europska unija napravila je važan korak prema proširenju zajedničkog roaming prostora na zemlje zapadnog Balkana, čime bi uskoro moglo doći do značajnog smanjenja troškova mobilnih usluga u regiji.

Vijeće Europske unije dalo je zeleno svjetlo za početak pregovora o uključivanju država zapadnog Balkana u EU roaming zonu. Time se otvara mogućnost da građani Europske unije i zemalja regije uskoro telefoniraju, šalju poruke i koriste mobilni internet bez dodatnih i skupih roaming naknada.

U plan su uključene Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Albanija te Kosovo. Cilj inicijative je dodatno približavanje regije Europskoj uniji te olakšavanje komunikacije i mobilnosti građana.

Već ranije su u EU roaming sustav uključene Ukrajina i Moldavija, a proširenje na zapadni Balkan smatra se sljedećim velikim korakom u stvaranju jedinstvenog europskog digitalnog tržišta.

Iz ureda EU ministrice Claudije Bauer poručuju kako se radi o projektu koji ima i političku i praktičnu dimenziju. Osim što će olakšati svakodnevni život građanima, mjera bi trebala dodatno povezati regiju s Europskom unijom.

Ministrica Bauer istaknula je kako se radi o dugogodišnjem naporu Austrije i drugih država članica da se smanje mobilni troškovi za građane koji često putuju, rade ili imaju obiteljske veze u regiji.

Prema njezinim riječima, cilj je stvoriti “bezgraničnu povezanost u Europi” te omogućiti korisnicima da bez brige koriste mobilne usluge tijekom putovanja, studija ili poslovnih aktivnosti.

Pregovori o novom roaming okviru sada službeno započinju, a konačna odluka o proširenju očekuje se nakon završetka tehničkih i političkih usuglašavanja unutar EU sustava.

The post Sjajne vijesti: EU ukida roaming za Balkan first appeared on KROATIV.AT.

Tradicionalno tetoviranje Hrvata u Bosni i Hercegovini, poznato kao “bocanje” ili “sicanje”, privuklo je pozornost javnosti nakon nastupa grupe Lelek na Eurosongu.

Istraživanja etnologa Marija Petrića iz 1973. godine detaljno dokumentiraju ovaj običaj koji je bio ključan za očuvanje vjerskog i kulturnog identiteta.

Nazivi i rasprostranjenost običaja

Običaj je zabilježen u gotovo svim dijelovima Bosne i Hercegovine naseljenim Hrvatima, dok se u Hrvatskoj zadržao isključivo kod žena u Dalmatinskoj zagori te u okolici Stona i Osijeka.

Najrašireniji naziv je “bocanje“, koji dominira u srednjoj Bosni, dok se u Duvnu i Hercegovini koristi termin “sicanje“.

Razlike u tehnici i vremenu izvođenja

Tehnika se razlikuje ovisno o regiji. U srednjoj Bosni se boja nanosi na kožu prije samog bockanja iglom. U zapadnoj Hercegovini postupak je obrnut: koža se prvo zasijeca pomoću kalupa od mlade jasenove kore, a boja se tek naknadno utrljava u nastalu ranu.

Običaj se najčešće prakticirao na blagdan svetog Josipa (19. ožujka), posebno u srednjoj Bosni, no u nekim su se krajevima koristili i drugi vjerski blagdani.

Dobne granice i tradicija

Tetoviranje se smatralo svojevrsnim činom inicijacije, a provodilo se većinom na djeci starosti od 5 do 15 godina.

Ipak, povijesni izvori bilježe da se u nekim zajednicama taj proces odvijao i kasnije, između 16. i 25. godine života.

Obred su obično predvodile starije žene koje su čuvale znanje o simbolima i prirodnim bojama.

The post Tradicionalno tetoviranje u BiH: Običaj koji je dio identiteta first appeared on KROATIV.AT.

Jan Sobieski smatra se jednim od najpoznatijih vladara Poljsko-litvanske Unije. U 17. stoljeću istaknuo se kao kralj, vojskovođa i reformator. Za razliku od mnogih europskih monarha toga doba, nije naslijedio prijestolje od oca jer Poljsko-litvanska Unija nije imala nasljednu monarhiju. Vladare je birao poljski sejm, političko tijelo u kojem su glavnu riječ vodili najutjecajniji poljski i litvanski plemići.

Rođen je u Olesku, na području današnje Ukrajine. Još u mladosti slušao je o osmanskim i tatarskim upadima u krajeve u kojima je odrastao. Kao sposoban i snažan mladić brzo je pokazao vojni talent te je stekao ugled kao plemić-ratnik braneći naselja od Tatara i Osmanlija.

Izbor za kralja Poljsko-litvanske Unije

Njegovi vojni uspjesi nisu prošli nezapaženo. Nakon smrti prethodnog vladara, sejm ga je 1676. godine izabrao za novog kralja Poljsko-litvanske Unije. U vrijeme izbora Sobieski je vodio vojne operacije protiv Osmanlija na jugu države, zbog čega nije mogao odmah sudjelovati u krunidbi.

Po dolasku na prijestolje nastojao je pokazati da nije samo uspješan vojskovođa nego i sposoban državnik. Zatekao je državnu blagajnu iscrpljenu dugotrajnim ratovima te je pokušao pronaći načine za gospodarski oporavak zemlje.

Jedna od njegovih zamisli bila je priključenje Pruske. U tu je svrhu stupio u kontakt sa švedskim kraljem kako bi zajednički djelovali protiv Pruske, uz očekivanu podršku Francuske. No francuska se politika s vremenom promijenila pa je Francuska počela podupirati pruske interese.

Savez s Austrijom

Zbog toga su se odnosi između Poljsko-litvanske Unije i Francuske pogoršali. Nekoliko godina poslije Sobieski i sejm udaljili su francuskog diplomata sa svojih sjednica jer nije podržao poljskog kralja. Budući da je državi bio potreban novi saveznik, Sobieski se okrenuo austrijskom caru Leopoldu I. Njih dvojica sklopili su sporazum prema kojem će jedna drugoj pomoći ako njihove prijestolnice budu ugrožene.

Obrana Beča 1683.

Dogovor je stavljen na kušnju već 1683. godine, kada su Osmanlije krenule prema Beču. U srpnju su započeli opsadu grada s vojskom koja je brojila gotovo 150.000 ljudi. Car Leopold I. pozvao je saveznike u pomoć, a Sobieski je sa svojim snagama stigao pred Beč 11. rujna. Saveznička vojska potom je porazila Osmanlije i natjerala ih na povlačenje.

Nakon te pobjede Sobieski je stekao golem ugled diljem Europe. Papa ga je slavio kao spasitelja kršćanske Europe i zapadne civilizacije. Europski plemići željeli su biti u njegovu društvu, dok su ga obični ljudi dočekivali s velikim poštovanjem, tražeći priliku da mu poljube ruku ili dotaknu plašt.

Njegov trijumf imao je veliko značenje i za hrvatske zemlje. Nakon bečkog poraza Osmansko Carstvo postupno je gubilo položaje, a njegova je moć južno od Save i Dunava sve više slabila.

Posljednje godine

Nakon bečke pobjede Sobieski se vratio u domovinu i živio mirnije nego tijekom ranijih ratnih godina. Godine 1696. doživio je srčani udar od kojeg je preminuo. Pokopan je zajedno sa suprugom u katedrali u Krakovu.

Danas se ubraja među najvažnije ličnosti poljske povijesti. Pamti ga se kao branitelja kršćanstva, ali i kao čovjeka odanog svojoj supruzi Mariji Kazimiri. Prema nekim izvorima, mnoge njegove političke ambicije bile su povezane s njezinim idejama, a unatoč mogućim političkim koristima drugih brakova, nije se želio razvesti od nje.

The post Jan Sobieski – Čovjek koji je Europu i Beč obranio od Osmanlijskih agresora first appeared on KROATIV.AT.

25. listopada obilježava se spomen na kraljicu Katarinu Kosača-Kotromanić, posljednju bosansku kraljicu, koju hrvatski narod već stoljećima štuje kao blaženicu. Iako službeno nije proglašena blaženom, njezin život, duboka vjera i nesebična žrtva ostavili su neizbrisiv trag u povijesti Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Katoličke Crkve.

Tko je bila kraljica Katarina Kosača-Kotromanić?

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je oko 1424. godine kao kći moćnog bosanskog velikaša Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić, pripadnice ugledne zetske plemićke obitelji. Godine 1446. udala se za bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojića te postala bosanska kraljica.

Prije sklapanja braka prihvatila je katoličku vjeru, a njezinu duhovnu formaciju vodili su bosanski franjevci, koji su kasnije postali i njezini dvorski kapelani. Tijekom svog života aktivno je podupirala širenje katoličanstva te zajedno sa suprugom sudjelovala u izgradnji i obnovi brojnih crkava. Među najpoznatijim djelima ističe se crkva svete Katarine u Jajcu.

Pad Bosanskog Kraljevstva i život u progonstvu

Nakon smrti kralja Stjepana Tomaša, Katarina je ostala udovica s dvoje djece – Sigismundom i Katarinom. Sudbina joj je zadala još teži udarac 1463. godine kada Osmansko Carstvo osvaja Bosnu, a posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević biva pogubljen.

Kraljica Katarina tada je bila prisiljena napustiti domovinu. Najprije je utočište pronašla u Dubrovniku, a potom u Rimu. Njezina djeca završila su u osmanskom zarobljeništvu te su kasnije prešla na islam, što je za kraljicu predstavljalo jednu od najvećih životnih tragedija.

Unatoč brojnim pokušajima i pomoći tadašnjih papa Pavla II. i Siksta IV., nikada nije uspjela osloboditi svoju djecu niti ih vratiti u domovinu.

Kraljica Katarina u Rimu: život posvećen vjeri i služenju

U Rimu je kraljica Katarina uživala veliko poštovanje među crkvenim i političkim krugovima. Sudjelovala je u važnim vjerskim događajima, uključujući Jubilejsku godinu 1475., te se istaknula djelima milosrđa i pomoći potrebitima.

Posebno je bila povezana s franjevačkom bazilikom Santa Maria in Aracoeli na rimskom Kapitoliju. Tamo je djelovala kao članica Franjevačkog svjetovnog reda, a prema povijesnim zapisima godinama je živjela prema pravilima svetog Franje Asiškog te javno nosila trećoredski habit.

Franjevački kroničar fra Marijan iz Firenze zapisao je početkom 16. stoljeća kako je kraljica Katarina živjela uzornim kršćanskim životom te umrla na glasu svetosti.

Povijesna oporuka koja je obilježila sudbinu Bosne

Svjesna da joj se bliži kraj života, kraljica Katarina 20. listopada 1478. godine sastavila je svoju posljednju oporuku u nazočnosti sedmorice franjevaca.

U tom dokumentu ostavila je dragocjene darove crkvama koje su joj bile posebno važne. Franjevačkoj crkvi Aracoeli darovala je vrijedne predmete i odredila da ondje bude pokopana. Dio svoje baštine ostavila je hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu, dok je relikvije namijenila crkvi svete Katarine u Jajcu.

Najznačajniji dio oporuke odnosi se na Bosansko Kraljevstvo. Katarina je papu Siksta IV. i njegove nasljednike imenovala privremenim nasljednicima kraljevstva, uz uvjet da ga predaju njezinoj djeci ukoliko se vrate katoličkoj vjeri. U protivnom, Bosna je prema njezinoj volji trebala ostati pod zaštitom Svete Stolice.

Smrt i grob posljednje bosanske kraljice

Kraljica Katarina preminula je 25. listopada 1478. godine u Rimu. Pokopana je prema vlastitoj želji u bazilici Santa Maria in Aracoeli, jednoj od najuglednijih crkava Vječnoga Grada.

Njezin grob prvotno se nalazio ispred glavnog oltara, što svjedoči o iznimnom ugledu koji je uživala među suvremenicima. Na nadgrobnoj ploči bio je isklesan njezin lik u prirodnoj veličini s kraljevskom krunom na glavi.

Iako je tijekom kasnijih preuređenja crkve grob premješten, natpis i uspomena na kraljicu Katarinu sačuvani su do danas, a njezin grob ostao je mjesto molitve i hodočašća brojnih vjernika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Kraljica Katarina kao simbol hrvatskog i bosanskog identiteta

Povjesničari i crkveni autori ističu da je kraljica Katarina ostala zapamćena kao žena nepokolebljive vjere, iznimne hrabrosti i dubokog domoljublja. Njezina životna priča simbolizira sudbinu brojnih prognanika i izbjeglica koji su kroz stoljeća bili prisiljeni napustiti svoje domove, ali nisu izgubili dostojanstvo ni vjeru.

U narodnoj predaji ostala je upamćena kao kraljica koja je do posljednjih dana čeznula za rodnom Bosnom, za krajolicima oko kraljevskog Bobovca i uspomenama na dom koji nikada nije zaboravila.

Nasljeđe koje traje više od pet stoljeća

Više od 500 godina nakon smrti, kraljica Katarina Kosača-Kotromanić ostaje jedna od najvažnijih povijesnih osoba Bosne i Hercegovine i hrvatskog naroda. Njezin životni put, obilježen vjerom, progonstvom, majčinskom patnjom i odanošću domovini, i danas nadahnjuje vjernike, povjesničare i hodočasnike.

Zbog toga mnogi smatraju da posljednja bosanska kraljica nije samo povijesna osoba, već trajni simbol kršćanske postojanosti, nacionalnog identiteta i duhovne snage koja nadilazi stoljeća.

Blažena kraljica Katarina Kosača-Kotromanić: simbol vjere, domoljublja i stradanja hrvatskog i bosanskog naroda

25. listopada obilježava se spomen na kraljicu Katarinu Kosača-Kotromanić, posljednju bosansku kraljicu, koju hrvatski narod već stoljećima štuje kao blaženicu. Iako službeno nije proglašena blaženom, njezin život, duboka vjera i nesebična žrtva ostavili su neizbrisiv trag u povijesti Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Katoličke Crkve.

Tko je bila kraljica Katarina Kosača-Kotromanić?

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je oko 1424. godine kao kći moćnog bosanskog velikaša Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić, pripadnice ugledne zetske plemićke obitelji. Godine 1446. udala se za bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojića te postala bosanska kraljica.

Prije sklapanja braka prihvatila je katoličku vjeru, a njezinu duhovnu formaciju vodili su bosanski franjevci, koji su kasnije postali i njezini dvorski kapelani. Tijekom svog života aktivno je podupirala širenje katoličanstva te zajedno sa suprugom sudjelovala u izgradnji i obnovi brojnih crkava. Među najpoznatijim djelima ističe se crkva svete Katarine u Jajcu.

Pad Bosanskog Kraljevstva i život u progonstvu

Nakon smrti kralja Stjepana Tomaša, Katarina je ostala udovica s dvoje djece – Sigismundom i Katarinom. Sudbina joj je zadala još teži udarac 1463. godine kada Osmansko Carstvo osvaja Bosnu, a posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević biva pogubljen.

Kraljica Katarina tada je bila prisiljena napustiti domovinu. Najprije je utočište pronašla u Dubrovniku, a potom u Rimu. Njezina djeca završila su u osmanskom zarobljeništvu te su kasnije prešla na islam, što je za kraljicu predstavljalo jednu od najvećih životnih tragedija.

Unatoč brojnim pokušajima i pomoći tadašnjih papa Pavla II. i Siksta IV., nikada nije uspjela osloboditi svoju djecu niti ih vratiti u domovinu.

Kraljica Katarina u Rimu: život posvećen vjeri i služenju

U Rimu je kraljica Katarina uživala veliko poštovanje među crkvenim i političkim krugovima. Sudjelovala je u važnim vjerskim događajima, uključujući Jubilejsku godinu 1475., te se istaknula djelima milosrđa i pomoći potrebitima.

Posebno je bila povezana s franjevačkom bazilikom Santa Maria in Aracoeli na rimskom Kapitoliju. Tamo je djelovala kao članica Franjevačkog svjetovnog reda, a prema povijesnim zapisima godinama je živjela prema pravilima svetog Franje Asiškog te javno nosila trećoredski habit.

Franjevački kroničar fra Marijan iz Firenze zapisao je početkom 16. stoljeća kako je kraljica Katarina živjela uzornim kršćanskim životom te umrla na glasu svetosti.

Povijesna oporuka koja je obilježila sudbinu Kraljevstva

Svjesna da joj se bliži kraj života, kraljica Katarina 20. listopada 1478. godine sastavila je svoju posljednju oporuku u nazočnosti sedmorice franjevaca.

U tom dokumentu ostavila je dragocjene darove crkvama koje su joj bile posebno važne. Franjevačkoj crkvi Aracoeli darovala je vrijedne predmete i odredila da ondje bude pokopana. Dio svoje baštine ostavila je hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu, dok je relikvije namijenila crkvi svete Katarine u Jajcu.

Najznačajniji dio oporuke odnosi se na Bosansko Kraljevstvo. Katarina je papu Siksta IV. i njegove nasljednike imenovala privremenim nasljednicima kraljevstva, uz uvjet da ga predaju njezinoj djeci ukoliko se vrate katoličkoj vjeri. U protivnom, Bosna je prema njezinoj volji trebala ostati pod zaštitom Svete Stolice.

Smrt i grob posljednje kraljice

Kraljica Katarina preminula je 25. listopada 1478. godine u Rimu. Pokopana je prema vlastitoj želji u bazilici Santa Maria in Aracoeli, jednoj od najuglednijih crkava Vječnoga Grada.

Njezin grob prvotno se nalazio ispred glavnog oltara, što svjedoči o iznimnom ugledu koji je uživala među suvremenicima. Na nadgrobnoj ploči bio je isklesan njezin lik u prirodnoj veličini s kraljevskom krunom na glavi.

Iako je tijekom kasnijih preuređenja crkve grob premješten, natpis i uspomena na kraljicu Katarinu sačuvani su do danas, a njezin grob ostao je mjesto molitve i hodočašća brojnih vjernika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Kraljica Katarina kao simbol hrvatskog i bh. identiteta

Povjesničari i crkveni autori ističu da je kraljica Katarina ostala zapamćena kao žena nepokolebljive vjere, iznimne hrabrosti i dubokog domoljublja. Njezina životna priča simbolizira sudbinu brojnih prognanika i izbjeglica koji su kroz stoljeća bili prisiljeni napustiti svoje domove, ali nisu izgubili dostojanstvo ni vjeru.

U narodnoj predaji ostala je upamćena kao kraljica koja je do posljednjih dana čeznula za rodnom Bosnom, za krajolicima oko kraljevskog Bobovca i uspomenama na dom koji nikada nije zaboravila.

Nasljeđe koje traje više od pet stoljeća

Više od 500 godina nakon smrti, kraljica Katarina Kosača-Kotromanić ostaje jedna od najvažnijih povijesnih osoba Bosne i Hercegovine i hrvatskog naroda. Njezin životni put, obilježen vjerom, progonstvom, majčinskom patnjom i odanošću domovini, i danas nadahnjuje vjernike, povjesničare i hodočasnike.

Zbog toga mnogi smatraju da posljednja bosanska kraljica nije samo povijesna osoba, već trajni simbol kršćanske postojanosti, nacionalnog identiteta i duhovne snage koja nadilazi stoljeća.

The post Blažena kraljica Katarina Kosača-Kotromanić: simbol vjere, domoljublja i stradanja hrvatskog i bh. naroda first appeared on KROATIV.AT.

Više od pola milijuna Hrvata živi u Bosni i Hercegovini, čineći oko 15 posto ukupnog stanovništva. Njihova povijest seže od srednjovjekovnih vladara do suvremenih političkih izazova.

Pitanje naziva

Uobičajena sintagma „bosanski Hrvati” koja se rabi u stranom tisku nije posve precizna – njome se zanemaruje da znatan dio tog naroda živi u Hercegovini, a ne samo u Bosni. S druge strane, poistovjećivanje svih Hrvata iz BiH s Hercegovcima isključuje one čije su korijene u bosanskom dijelu države. Stoga su povjesničari i jezikoslovci suglasni: jedini ispravan naziv jest Hrvati Bosne i Hercegovine.

Zanimljiva je i kulturna nit koja pritom postoji: u Bosni se regionalni bosanski identitet i etnička hrvatska pripadnost ne doživljavaju kao suprotnosti. Nasuprot tomu, u Hercegovini je situacija drugačija – pojam Hercegovac tradicionalno se neposredno poistovjećuje s hrvatskim narodnim identitetom.

Korijeni u srednjovjekovnoj Bosni

Slavensko stanovništvo koje je u sedmom i narednim stoljećima asimiliralo zatečene Ilire i Rimljane postupno je izgradilo vlastitu kulturu, pismo i političke institucije. Bosanska je srednjovjekovna država po jezičnim i kulturnim obilježjima – čakavštini, štokavskoj ikavici, glagoljici i tzv. bosančici – bila usko vezana uz širi hrvatski etnički supstrat.

Svi kraljevi bili su katolici, a bosanska titula „ban” isključivo je hrvatska politička titula koja svjedoči o dubokim vezama dviju zemalja.

Politički, veći dio sadašnje Bosne i Hercegovine uglavnom je bio u sastavu hrvatskih državnih tvorevina – bilo za vladavine Trpimirovića od 9. do 12. stoljeća, bilo kao dio Hrvatsko-ugarskoga kraljevstva. Simboli te veze vidljivi su i u vodećim kulturnim ostvarenjima: Hrvojev misal i Hvalov zbornik, najznačajnija pisana i ilustrirana djela kasnosrednjovjekovne Bosne, nastali su po narudžbi hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Osmansko razdoblje: stradanje i preobrazba

Turska osvajanja, koja su potrajala gotovo tri stoljeća, korjenito su promijenila demografsku kartu. Hrvatska je u tom razdoblju izgubila više od polovice stanovništva – zbog ratnih gubitaka, raseljavanja, odvođenja u sužanjstvo i epidemija. Katolicima u Bosni i Hercegovini prilike su bile posebno teške: 1524. godine uništeni su franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu, Konjicu i Mostaru, a smatra se da je tada višestoljetni pritisak potaknuo nekoliko stotina tisuća Hrvata katolika na prelazak na islam.

Gradski Hrvati – zanemarena tema u etnološkim istraživanjima – živjeli su u većini bosanskohercegovačkih gradova i u osmanski period, u svim društvenim slojevima dostupnima nemuslimanima. U Sarajevu su imali svoju četvrt, u kolokvijalnom govoru zvanu Latinluk, koja i danas nosi to ime.

Austrougarska uprava i moderna nacija

Habsburška je uprava od 1878. do 1918. godine označila prelomnicu. Bosna i Hercegovina reintegrirana je u europski kulturni i politički prostor, a Hrvati u njoj postupno su se oblikovali od etničko-vjerske zajednice u modernu nacionalnu skupinu. U tom je smislu 1881. godine uspostavom redovne crkvene organizacije, sa Sarajevom kao sjedištem nadbiskupije, učinjen prvi institucionalni korak.

Do kraja 19. stoljeća nicale su narodne čitaonice i kulturno-pjevačka društva, dok je početak 20. stoljeća donio prvu generaciju hrvatske inteligencije koja će obilježiti politički i kulturni život BiH u desetljećima koja slijede.

Nastavlja se…

The post Povijest: Hrvati u BiH žive još od stoljeća sedmog first appeared on KROATIV.AT.

Ljetna sezona putovanja je pred vratima, a jedno pitanje svake godine ponovno zbunjuje brojne turiste – koliko napojnice zapravo treba ostaviti u inozemstvu? Pravila se razlikuju od zemlje do zemlje pa ono što je u jednoj državi sasvim uobičajeno, u drugoj može djelovati nepristojno ili pretjerano. Upravo zato dobro je unaprijed upoznati lokalne običaje kako biste izbjegli neugodne situacije tijekom odmora.

Italija: Obratite pažnju na “coperto” i “servizio”

U Italiji mnogi gosti na računu primijete stavke poput “coperto” ili “servizio”. “Coperto” označava naknadu za pribor za jelo, kruh i postavljanje stola, dok “servizio” predstavlja uslugu restorana. Važno je znati da te stavke uglavnom nisu klasična napojnica za konobare.

Ako su te naknade već uključene u račun, dovoljno je ostaviti simboličan iznos od jednog do dva eura. U slučajevima kada tih stavki nema, uobičajeno je ostaviti između pet i deset posto ukupnog računa. Talijani i dalje preferiraju gotovinu kada je riječ o napojnicama, pa se preporučuje imati sitan novac pri ruci.

Španjolska: Napojnica nije obavezna, ali je dobrodošla

U Španjolskoj kultura ostavljanja napojnica nije toliko stroga kao u nekim drugim mediteranskim zemljama. Nakon gospodarske krize brojni lokalci ostavljaju manje napojnice nego ranije, zbog čega se dodatni novac ne smatra obavezom.

Ako ste zadovoljni uslugom, dovoljno je ostaviti između pet i deset posto računa. Zanimljivo je da u Španjolskoj ne prolazi često austrijski ili hrvatski način plaćanja uz rečenicu “u redu je”. Konobari obično prvo donesu ostatak novca, a tek nakon toga gost ostavlja željeni iznos na tanjuriću ili stolu.

Grčka: Napojnica je dio kulture

U Grčkoj se ostavljanje napojnice smatra gotovo standardom, osobito u turističkim područjima i restoranima. Budući da mnogi zaposlenici u ugostiteljstvu imaju relativno niske plaće, dodatna nagrada za dobru uslugu vrlo je važna.

Najčešće se ostavlja oko deset posto ukupnog računa, dok gosti posebno zadovoljni uslugom znaju dati i do 15 posto. Napojnica se uglavnom ostavlja diskretno na stolu nakon obroka, bez posebnog naglašavanja.

Hrvatska: Dovoljno je zaokružiti račun

U Hrvatskoj je kultura napojnica nešto opuštenija nego u Grčkoj ili Italiji. U kafićima i kod manjih računa gosti najčešće jednostavno zaokruže iznos. U restoranima i kod većih računa uobičajeno je ostaviti oko deset posto ako ste zadovoljni uslugom.

Ugostitelji posebno cijene gotovinske napojnice, iako je kartično plaćanje danas sve češće. Tijekom turističke sezone mnogi strani gosti upravo napojnicama dodatno nagrađuju kvalitetnu uslugu na Jadranu.

Zašto je važno poznavati lokalna pravila?

Napojnica nije samo pitanje novca nego i dio kulture i bontona pojedine zemlje. Poznavanje lokalnih običaja pokazuje poštovanje prema ljudima koji rade u turizmu i ugostiteljstvu te može ostaviti dobar dojam na domaćine.

Prije odlaska na putovanje dovoljno je nekoliko minuta informiranja kako biste bez stresa uživali u odmoru i izbjegli nesporazume oko plaćanja u restoranima, kafićima i hotelima.

The post Napojnice u Italiji, Španjolskoj, Grčkoj i Hrvatskoj: Pravila koja turisti trebaju znati prije ljetovanja first appeared on KROATIV.AT.