10.7 C
Beč
25. svibnja 2020.
Hrvati Istaknuto Zabava Zanimljivosti

UZ MEĐUNARODNI DAN MEDICINSKIH SESTARA I TEHNIČARA: Nikad nećete biti dovoljno cijenjeni od države i društva, ali zato hoćete od prijatelja, a to je najvažnije

Povodom Međunarodnog dana medicinskih sestara i tehničara, Kroativ vam donosi jednu toplu profesionalnu i ljudsku priču, medicinske sestre Sanje Pokupec iz Zagreba, koja nam je iz prve ruke približila sve ono što stane u citat: Teško je biti medicinska sestra – medicinski tehničar! Ako ste jedna ili jedan od njih, hvala vam za sve što radite! Ako niste, idite zahvaliti medicinskoj sestri – medicinskom tehničaru!

Na pitanja o struci, odluci za to zanimanje, teškoćama, ali i lijepim stvarima sestrinstva, Sanja nam je iz srca započela iskrenu priču koju vam donosimo u cijelosti i njome svima vama koji radite ovo plemenito zanimanje želimo sretan vaš dan.

Sanjina priča

Pred kraj osnovne škole sam odlučila da ću biti medicinska sestra i silno sam se trudila imati što bolje ocjene kako bih se upisala u željenu Vinogradsku školu. To zanimanje me privuklo, jer je humano, puno radiš, pomažeš nemoćnima i bolesnima, kroz posao stalno učiš nešto novo, stekneš puno prijatelja, upoznaješ divne ljude koji se trude čitav svijet učiniti boljim svojim radom i istraživanjem. Divan je i neprocjenjiv osjećaj da si nekome pomogao bilo riječju bilo lijekom.

Najviše me raduje kad vidim rezultate svoga rada i znanja uloženo u poboljšanje nečijeg zdravstvenog stanja, bilo to otklanjanje boli, zacjeljivanje rane ili tek mala pomoć pri uzimanju obroka. Ljudi znaju cijeniti svaku pomoć i hvala govore i očima i osmjehom, a ja se trudim da im svaki dan započne mojim „Dobro jutro“ s toplim smiješkom. Osjećam taj polet u sebi, to zadovoljstvo, koje me prati cijelu smjenu od 12 sati.

Naravno da ponekad naiđem na poteškoće u komunikaciji, ali uz dovoljno truda i argumenata ipak uspijem u svakom čovjeku probuditi njegovu dobru stranu i povjerenje.

Nisam tip koji bi radio u nekoj knjižnici ili pošti…, to bi me zatupilo.
Potreban mi je pokret, elan, cilj…, pametan cilj koji ima vidljivost svakog koraka. Hiperaktivac sam i ne bih mogla raditi ništa drugo.

Taj posao me ispunjava do kraja duše i volim se stalno usavršavati i učiti.

Najsretniji trenutak mi je bio i trajao godinu i pol kad sam tek počela raditi pa sam kao pripravnica bila dodijeljena iskusnom, starijem doktoru pred mirovinu. Nije bilo sestre koja je radila s njim jer je bila na bolovanju i ja sam potpuno nova i bez iskustva iz škole morala sama sve odmah raditi. Liječnik je bio veliki čovjek koji je shvatio moju volju za rad i učenje u praksi i nikad, baš nikad nije me korio za neku grešku ili neznanje. Bio je vrlo kvalitetna osoba koji me je podupirao u svemu i bio tu za mene, ako nešto zapne. Ta sigurnost mi je dala određeno samopouzdanje i savladala sam sve izazove struke. Tako sam brzo položila i stručni ispit koji se tada još nije ni tražio kao uvjet za posao.
Moje prvo radno mjesto mi je zato ostalo kao nešto najljepše što pamtim. Obično se ljudi groze i nerado se sjećaju svojih početaka, no ja sam to sačuvala kao posebno lijepu uspomenu.

Bilo je u mojem 30-godišnjem stažu i ružnih trenutaka, ali zaista mali broj i nisu bitno utjecali na mene kao osobu i medicinsku sestru. Jednostavno, kada mi više nije odgovaralo stanje na poslu i različita očekivanja nadređenih od mene kao medicinske sestre, odlazila bih tražeći mirnije i bolje, poneki puta na gore, no na drugo radno mjesto. Nije bitno, ostaviš jedno poglavlje svog života iza sebe, imaš jedno novo iskustvo, bilo lijepo ili ružno, ali ipak ga imaš i ideš dalje.

Posebno u mom poslu je teško radno mjesto na palijativnoj njezi. E tu je jako teško. Činiš sve da im olakšaš, bol, činiš sve da popiju malo vode, činiš sve da mogu disati i nema predaje do kraja jer točno znaš kakav korak slijedi i što možeš, a što ne možeš više učiniti.

I ima tu puno tuge koju nosiš u sebi i ima tu puno imena koja zapamtiš za cijeli život.
Onda se pojavi nova osoba koja te treba i svu energiju, dobrotu i znanje usmjeriš na nju u nadi da će biti bolje.
I bude…, puno puta bude.

I jako si sam sebi važan i jako si svima zahvalan što su te naučili reanimirati, upuhivati, pikati i dočekati pogled koji se taj put nije ugasio zahvaljujući tebi. Mirno spavam jer nikome ne činim zlo, a pomažem koliko znam i koliko god mogu.

Sad u domu Buzin u dnevnoj smjeni napravim 12 do 14 tisuća koraka.
To je jako puno obilazaka, pitanja, odgovora, terapijskih djelovanja, hranjenja, previjanja, presvlačenja. Budem umorna i bude mi dosta svega, ali nikad nisam požalila i ne bih se mogla vidjeti u nekom drugom poslu

U ovoj pandemiji, koju sam shvatila vrlo ozbiljno, ponašala sam se odgovorno i stručno.
Svaki febrilitet prijavila nadležnoj epidemiološkoj službi, svakom pacijentu u dogovoru s liječnikom iz HZJZ uzela bris, čekala nalaz, ljude uputila u izolaciju i evo nitko nije nikad bio pozitivan na Covid.

Bilo mi je važno sačuvati zdrav razum i da sav naš trud u timskom radu po 7 dana i noći bude isplativ.
Nije lako odraditi 7 dana i noći. Nakon četiri dana misliš da nećeš više moći. Zadnji ti se dan plače od jada, umora i nedostatka snage. No, sad su nam to skratili na upravo četiri dana i bit će lakše. To je jednostavno takva situacija i mora se tako posložiti u glavi.

Nikad s tom školom nitko neće biti bez posla, ali i nikad neće ni biti dovoljno cijenjen od države i društva, no zato hoće od prijatelja, obitelji i slučajnih ljudi koje sretne na putu u svom radu i kojima pomogne.

A oni i jesu bitni, zar ne? Jer oni su ja.

Sanja Pokupec, medicinska sestra
Uredila: Martina Horvat

Povezane vijesti:

ZOTTER – KARIZMA AUSTRIJSKE ORGANSKE ČOKOLADE

Desk 2

PROSLAVLJENI GLUMAC ARNOLD SCHWARZENEGGER: “Čestitam Austriji na reakciji protiv corona virusa”

Desk 2

UPIŠITE FAKULTET U HRVATSKOJ: Posebne upisne kvote za hrvatske iseljenike i manjine

T.N.