Beč, 24. srpnja 2025. – Izjava ministra gospodarstva Wolfganga Hattmannsdorfera (ÖVP) izazvala je snažne reakcije diljem Austrije. Ministar je, u svjetlu zabrinjavajuće niske prosječne tjedne radne satnice od 33,9 sati, pozvao na „povratak rada i učinka“ te kritizirao fenomen tzv. „lifestyle-djelomičnog radnog vremena“ koji je, prema njemu, sve rašireniji.

„Austrijanci bi trebali više raditi – i to puno radno vrijeme“, poručio je Hattmannsdorfer, pozivajući na promjenu radne kulture u zemlji i ukazavši da Austrija znatno zaostaje za EU prosjekom kada je riječ o radnim satima.

Radnici u Beču podijeljeni

Ekipa dnevnog lista Heute provela je anketu među građanima bečkog kvarta Kaisermühlen, a reakcije su bile – oštre i podijeljene.

„Ne želim raditi više, to je jednostavno“, poručila je kratko jedna prolaznica, odbacujući prijedlog ministra.

Martin, stariji sugovornik, ponudio je kompromis:

„Mi stariji bismo mogli raditi skraćeno, a mladi neka preuzmu puno radno vrijeme. To je pošteno.“

Rod, pak, zagovara četverodnevni radni tjedan:

„Treba imati tri slobodna dana. Ljudi su ionako preopterećeni i nemaju vremena za obitelj, prijatelje ili sebe. Austrijance ne treba forsirati više – vrijeme je da počnemo donositi pametnije odluke.“

Najžešći je bio Heinz, koji je optužio vladu za nerazumijevanje stvarnog života:

„Taj fetišizam učinka koji promovira ova vlada je besmislen. Većina ljudi nema izbora – mnoge žene, kao i oni koji skrbe za djecu ili starije, jednostavno ne mogu raditi više.“

Šira debata o radu i društvu

Poziv ministra Hattmannsdorfera dolazi u trenutku kada sve više zaposlenih u Austriji – osobito među mlađima – bira fleksibilnije radne modele, tražeći ravnotežu između posla i privatnog života. No istovremeno, gospodarstvenici i političari upozoravaju na nedostatak radne snage i potrebu za većim angažmanom u sve zahtjevnijem tržištu rada.

Ova rasprava otvara šire pitanje o budućnosti rada u Austriji – i koliko bi uopće trebalo „raditi“ za zdravu ekonomiju, ali i zdrav život.

The post Austrijski ministar: Građani bi trebali raditi više i produktivnije first appeared on KROATIV.AT.

Zašto Božić slavimo 25. prosinca u svojoj kolumni na službenim stranicama HKM Beč napisao je fra Ivica Janjić. Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti.

“Krenemo li od Svetog pisma uočavamo da jedina dva izvora koja imamo o Isusovu djetinjstvu – prva dva poglavlja Matejevog i Lukinog evanđelja – nigdje ne spominju točan datum Isusovog rođenja. Biblija, dakle, ne donosi datum. Stoga cilj ovoga teksta nije utvrditi točan datum kada se Isus rodio već zašto je uzet baš datum 25. prosinca za slavljenje Božića.

Jedna teorija kaže da su se u prosincu slavile Saturnalije u čast rimskog boga Saturna pa je stoga Božić stavljen na taj dan kako bi zamijenio taj poganski rimski festival. Međutim, proslave Saturnalija trajale su nekoliko dana; počele bi već 17. prosinca i trajale do 23. prosinca (prema nekim izvorima i do 25. prosinca). Stoga nema smisla da se ide zamijeniti staro pogansko slavlje novim tako da se novo stavlja na zadnji dan slavlja staroga ili čak nekoliko dana kasnije jer se time ništa ne bi postiglo.

Druga teorija tvrdi da je slavlje Božića stavljeno na 25. prosinca kako bi se zamijenio poganski rimski praznik Dies Natalis Deus Solis Invicti (Dan rođenja Nepobjedivog Sunca). Taj praznik ustanovio je car Aurelijan 274. godine, na datum 25. prosinca. Međutim, Hipolit Rimski (170. – 235.) u svojim Komentarima na knjigu Danielovu (oko 204. godine) piše da je rođenje Gospodinovo bilo 25. prosinca u Betlehemu. Ovo dakle znači da je datum Božića kao 25. prosinca bio poznat i prije nego što je car Aurelijan ustanovio na taj datum praznik Dies Natalis Deus Solis Invicti.

Prelazimo na Sveto pismo. U Lk 2,8 piše: „A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada.“ Na temelju ovog teksta pojedini su površno zaključili kako nikako nije moglo biti zimsko vrijeme ni mjesec prosinac jer bi bilo prehladno za čuvanje stada na otvorenom. Međutim, na području Palestine pastire s ovcama nalazimo u svako doba godine (upravo zbog geografske širine područja), tako da nam ovaj podatak ne može pomoći u određivanju godišnjeg doba. Napravljena su i određena istraživanja prema kojim je razvidno kako je riječ o vrsti ovaca koje su na Bliskom istoku prisutne barem 5000 godina te koje se othranjuju baš u zimsko doba. Štoviše, u Izraelu je središnja sezona janjenja od prosinca do siječnja.

Dakle, vidjeli smo da je Hipolit Rimski već oko 204. godine pisao da je 25. prosinca Kristov rođendan. Ipak, najstariji zapis imamo kod pape – svetog Telesfora (+137.), koji je uveo tradiciju mise polnoćke na Badnjak. Iz tog vremena imamo sačuvane riječi Teofila (115. -181.), katoličkog biskupa Cezareje Palestinske: „Trebalo bi slaviti rođenje našega Gospodina na dan kada pada 25. prosinca.“

Zašto je onda izabran datum 25. prosinca za dan slavlja Božića? Postoji nekoliko teorija. Datum rođenja Ivana Krstitelja izvodi se iz datuma Zaharijinog ulaska u Svetište Gospodnje da prinese kâd (Lk 1,9). Polazište je Lk 1,5 – redak iz kojega saznajemo da je Zaharija bio iz razreda Abijina. Povezujući sa starozavjetnim svećeničkim obiteljima i praksom da je svaka obitelj u hramu služila tjedan dana dva puta godišnje dolazi se do toga da je svećenička služba iz razreda Abijina služila tijekom drugog tjedna židovskog mjeseca Tishri, a to je i tjedan u kojem se slavi Dan pomirenja.

Prema našem kalendaru, Dan pomirenja bio bi negdje između 22. rujna i 8. listopada. U tom slučaju, ako se uzme da su Zaharija i Elizabeta začeli Ivana Krstitelja nakon što je Zaharija završio sa službom u svetištu, Ivan Krstitelj bio bi začet negdje krajem rujna. Ako na to nadodamo prirodnih devet mjeseci, dobivamo kraj lipnja za datum rođenja. Ako sada pogledamo u katolički kalendar, vidimo da u Crkvi upravo 24. lipnja slavimo rođenje Ivana Krstitelja. Kada na ovo dodamo podatak koji nam je poznat iz Lk 1,36 (da se navještenje dogodilo u šestom mjesecu Elizabetine trudnoće), onda je jasno da je Ivan Krstitelj bio šest mjeseci stariji od Isusa. Ukoliko dodamo šest mjeseci na kraj lipnja dolazimo do kraja prosinca kao datuma Isusova rođenja.

Postoji drevna židovska tradicija po kojoj se veliki prorok rađa i umire na isti dan. Prateći ovu logiku, začeće bi bilo istoga dana kada i raspeće na križu. Već je iz rane kršćanske tradicije poznato kako se Navještenje slavilo 25. ožujka (o tome pišu Tertulijan i Hipolit). Od tog je datuma onda lako izvesti datum Božića – dodati prirodnih devet mjeseci. Također, prema jednoj drugoj tradiciji vjerovalo se da je 25. ožujka bio datum početka stvaranja (o tome piše Hipolit u svojim Kronikama) i onda bi začeće Isusovo 25. ožujka bilo novo stvaranje.

Sveti Augustin potvrđuje u svojim spisima ne samo tradiciju datuma 25. ožujka za slavlje začeća, nego i 25. prosinca za slavlje Isusova rođenja: “Isus je, vjerujemo, začet 25. ožujka i toga dana trpio. Na taj način novome grobu u koji je ukopan i gdje nitko od mrtvih nije bio položen ni prije ni poslije odgovara Djevičino krilo gdje je Isus začet i gdje se nije nitko od smrtnika začeo. Predaja je da se Isus rodio 25. prosinca.” (sv. Augustin, O Trojstvu, 4,9).

Prema julijanskome kalendaru, 25. prosinca je zimski solsticij – dan nakon kojega dani bivaju duži, a noći postaju kraće. Ovo je prepuno simbolike za kršćane, stoga nije isključeno da je i zbog toga uzet datum 25. prosinca. Već prorok Malahija (4,2) govori o suncu pravde, a Ivanovo evanđelje (u proslovu) o Riječi kao svjetlu koje u tami svijetli, koje ljudima bijaše svjetlo. U Zaharijinom hvalospjevu (Lk 1,78) imamo pohod „mladog sunca s visine“. Dotičnu simboliku spominje i sveti Augustin u svojim propovijedima za Božić, a također imamo govora o tome i kod svetog Jeronima u njegovim božićnim propovijedima: „Čak je i priroda u dogovoru s našim tvrdnjama i cijeli svijet neka svjedoči onome što tvrdimo. Sve do ovoga dana tama se povećava, od ovog dana ona se smanjuje, svjetlo osnažuje, tama slabi.“

Kao zaključak može se reći da navedene teorije ne isključuju jedna drugu, nego radije nadopunjuju. Dakako da se među kršćanima isprva Božić nije svugdje slavio na isti datum. Iako teološki simbolizam nije za zanemariti, za nas kršćane uistinu nije toliko važan točan datum Isusovog rođenja, već što nam Bog svojim utjelovljenjem želi poručiti. Stoga ćemo završiti riječima svetog Augustina: „Krista je majka nosila u utrobi, mi ga nosimo u srcu. Djevica je zatrudnjela Kristovim utjelovljenjem. Neka naše grudi zanesu vjerom u Krista. Marija je rodila Spasitelja, mi rodimo hvalu. Ne budimo neplodni! Neka nam duše budu Bogom plodne!“

fra Ivica Janjić

• Neues EES-System sorgt für lange Wartezeiten an den Grenzen
• Novi sustav ostaje na granicama i preko ljeta: Čeka li nas novi kaos?
• Bosanac u Austriji pokušao istovariti otpad pa mu prijetili nožem, sve je eskaliralo
• Drama u Salzburgu: provalnik prijetio sjekirom policiji, sa njim bio i Hrvat
• Lažni skijaš prevario ženu za više od 100.000 eura: internet ljubavna zamka u Austriji

Foto: Kroativ

The post Kolumna fra Ivice Janjića: Zašto je za slavljenje Božića uzet datum 25. prosinca? first appeared on KROATIV.AT.

Dok Hrvati u Austriji s pravom bojkotiraju nastavu tzv. BKS jezika jer ih se time želi staviti pod krinkom tobožnje integracije u potpuno neprihvatljive okvire, a Hrvatska ne može intenzivirati konzularni tip nastave kroz Hrvatsku dopunsku školu, za posljedicu imamo stanje koje doista nikome ne odgovara. Može li ovo jezično stanje odgovarati Austriji? Ona kao da nije svjesna da stalnim naglašavanjem i poturanjem tzv. BKS-a, u mnogome omalovažava Hrvate u Austriji, koji su u mnogo čemu primjer sjajne integracije u svim porama života u Austriji. Zvuči neshvatljivo da se zanemaruju temeljne potrebe tako velike populacije od gotovo 200 000 Hrvata u Austriji. Držim kako austrijska strana treba preispitati svoje ukorijenjene stavove, jer ako u nastavi tzv. bosansko-hrvatskog-srpskog jezika sa svega 4% sudjeluju djeca hrvatskog podrijetla, nije li to alarmantan pokazatelj kako tu nešto nije u redu? Mogu li se austrijske školske vlasti hvaliti nastavom tzv. BKS-a i svrstavati je kao najuspješniju i najbrojniju ponudu materinskog jezika u Austriji, ako je ona tako krnja i ne predstavlja realno stanje? Zar je moguće da u obrazovnom sustavu jedne zemlje imamo jezik koji nigdje u svijetu pa niti u matičnim zemljama nije priznat? Hrvatski jezik se predaje u mnogim zemljama svijeta, na 90 sveučilišta, ali nigdje kao BKS jezik! Hrvatski je jezik jedan od službenih jezika Europske unije?

Društvena pozadina i povijesni pregled

Počeci nastave materinskog jezika u Austriji, koja se od školske godine 1991./1992. vodila kao projekt “Dodatna nastava na materinskom jeziku“ sežu u godinu 1972., kada su se u saveznoj pokrajini Vorarlberg po prvi put ponudili tečajevi tzv. srpskohrvatskog, slovenskog i turskog jezika. Nakon toga su utemeljene “Miješana povjerenstva” između Austrije i SFR Jugoslavije (1974.), odnosno između Austrije i Turske (1976.), kako bi se utvrdili okvirni uvjeti za školski projekt “Dodatna nastava na materinskom jeziku“. Na temelju bilateralnih razgovora uvedena je u pojedinim saveznim pokrajinama dodatna nastava na materinskom jeziku. Za djecu iz SFR Jugoslavije školske godine 1975./76., a za djecu iz Turske školske godine 1976./77. Nakon toga je ova nastava sukcesivno proširena i na ostale savezne pokrajine. Kao osnova za nastavu služili su nastavni planovi i udžbenici iz dotičnih matičnih zemalja, a nastava je od samog početka potpadala pod austrijski školski sustav. Nastavnici su po rotacijskom principu, stavljeni na raspolaganje od dotičnih država i trebali su se nakon četiri ili pet godina vraćati u svoju domovinu, pošto bi ih zamijenilo novo nastavno osoblje. Prvenstveni je cilj dodatne nastave na materinskom jeziku bio da se djeci dade prilika njegovati i dalje razvijati svoj materinski jezik, te stjecati znanja o svojoj domovini kako bi nakon povratka u zavičaj bez poteškoća mogli nastaviti daljnje školovanje.

Početni ciljevi dodatne nastave na materinskom jeziku došli su u opreku s razvojem realnosti u Austriji. Već sredinom osamdesetih godina je skoro 70% djece podrijetlom iz Jugoslavije i 42% djece iz Turske bila rođena u Austriji.

Te društvene promjene kao i nove lingvističke spoznaje zahtijevale su preinaku nastave na materinskom jeziku. Godine 1992. dolazi do propisivanja stručnih nastavnih planova za nastavu materinskog jezika u svim općeobrazovnim obveznim školama (niša i viša osnovna škola, posebne škole s djecom s poteškoćama u razvoju i politehničku školu). Nadalje je u okviru novog nastavnog plana za I. sekundarni stupanj, koji je stupio na snagu školske godine 2000./01. po prvi put donesen stručni nastavni plan nastave materinskog jezika za niži stupanj gimnazije, koji je identičan s planom za višu osnovnu školu.

Ciljevi nastavnog plana nastave materinskog jezika

Kod formuliranja nastavnog plana se potpuno odustalo od početne nakane na povratak djece u zemlju podrijetla roditelja. Ciljevi nastave materinskog jezika su sada razvijanje obiju kultura te učvršćivanje dvojezičnosti. Putem nastave materinskog jezika se želi posebno poticati razvoj osobnosti i stvaranje identiteta učenika.

Ponuda jezika

Iako u načelu postoji teorijska osnova za utemeljenjemnastave bilo kojeg materinskog jezika u koliko postoji potreba i svi kadrovski preduvjeti te isplanirana radna mjesta, vidimo da to s hrvatskim jezikom i nije slučaj. Ove školske godine su na općeobrazovnim obveznim školama i općeobrazovnim višim školama bili ponuđeni sljedeći jezici: albanski, arapski, bugarski, kineski, kurdski, mađarski, makedonski, perzijski, poljski, rumunjski, slovački, slovenski, b/h/s (bosanski/hrvatski/srpski), španjolski i turski pri čemu daleko najveći dio otpada na tzv. bks i turski.

Ciljne skupine

Pravo sudjelovanja imaju svi učenici čiji prvotni jezik nije njemački, bez obzira na njihovo državljanstvo, kao i učenici koji se u obitelji odgajaju dvojezično, također bez obzira na njihovo državljanstvo.

Organizacijski okvir

Na materinskom jeziku djeteta može se već na predškolskom stupnju ponuditi poticanje u okviru obvezujuće vježbe “jezik i govor” u trajanju od tri sata tjedno, paralelno uz nastavu, ili pak integrativno.

U osnovnim školama (1. do 4. razred) i općim, posebnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju (1. do 5. razred) nudi se nastava materinskog jezika kao neobvezujuća vježba, a u višim osnovnim školama, te na općim, posebnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju (6. do 8. razreda) ili kao slobodan izborni predmet s ocjenjivanjem, ili kao neobvezujuća vježba bez ocjenjivanja u trajanju od dva do šest sati tjedno.

U nižim stupnjevima gimnazije nastava se materinskog jezika također može održati kao slobodni izborni predmet, ili kao neobvezujuća vježba i to u trajanju od 8 do 21 sat tjedno tijekom četiri godine, što znači, po školskoj godini, najmanje dva, a najviše pet ili šest sati tjedno.

U politehničkim školama se nastava materinskog jezika može držati kao slobodni izborni predmet ili kao neobvezujuća vježba u trajanju od tri sata tjedno.

Za viši stupanj gimnazije, te srednje i više stručne škole nije propisan nikakav odgovarajući nastavni plan, ali je ipak moguće ponuditi nastavu materinskog jezika u okviru školske autonomije. Nastava se odvija ili paralelno uz uobičajenu nastavu, ili integrativno, ili dodatno – posije podne. Poglavito u bečkim osnovnim školama rade nastavnici iz bivše Jugoslavije i Turske zajedno u timovima s austrijskim učiteljima. U ostalim saveznim pokrajinama, te kod manje rasprostranjenih materinskih jezika prevladava oblik tečaja.

Veličina skupina polaznika

Kod neintegrativnog izvođenja nastave (oblik tečaja) vrijede isti brojevi za stvaranje i podjelu skupina kao kod slobodnih izbornih predmeta, odnosno neobvezujućih vježbi, pri čemu se primjenjuje za pokrajinske škole odgovarajući pokrajinski provedbeni zakoni, a za savezne škole jedinstven propis o potrebnom broju za podjelu skupina. Mogu se oblikovati i skupine s učenicima različitih razreda, školskih stupnjeva i vrsta škola. U koliko bi broj prijavljenih učenika u gimnaziji bio nedovoljan za ustroj posebnog tečaja (čest slučaj u školama izvan Beča), mogu dotični učenici sudjelovati na tečaju u nekoj višoj osnovnoj školi, pri čemu se njihov broj ne uzima kod stvaranja skupine, ili kod podjele postojeće skupine.

Nastavnici

Nastavnike za nastavu materinskog jezika postavljaju i plaćaju austrijske školske vlasti. Već u školskoj godini 1998./99. imalo je 39% nastavnika materinskog jezika austrijsko državljanstvo, a ta tendencija uzimanja državljanstva je u stalnom porastu tako da primjerice 50% nastavnika materinskog jezika u Beču posjeduje austrijsko državljanstvo.

Usporedba nastave materinskog jezika u Austriji s drugim članicama Europske unije

Sve članice EU-a predviđaju u nekom obliku poticanje učenika u njihovom prvotnom govoru. Modeli koji se primjenjuju u pojedinim zemljama se dijelom znatno međusobno razlikuju, ali se u osnovi mogu razlučiti dva pristupa.

Konzularni tip nastave:
Poticanje materinskog jezika počiva na bilateralnom sporazumu između zemlje podrijetla i zemlje prijema. Okvirni uvjeti variraju, već prema pojedinom sporazumu, ali uglavnom zemlja podrijetla preko veleposlanstva ili konzulata u suradnju s udrugama stavlja na raspolaganje potrebnu infrastrukturu i nastavnike. Zemlje prijema osiguravaju prostor te u većini slučajeva sudjeluju i plaćanju nastavnika. Države: Belgija, neke njemačke pokrajine, Francuska, Luksemburg, Portugal, Španjolska.

Integrirani tip nastave:
Za poticanje materinskog jezika odgovornost snosi zemlja prijema, koja isto tako postavlja i plaća nastavnike. Država je dijelom obvezna da pri jednom određenom minimalnom broju ponudi nastavu materinskog jezika. Nastava se može održavati za vrijeme redovite nastave, ili izvan nje. U koliko su u jednoj skupini obuhvaćeni učenici različitih razreda/škola kako bi se dostigao minimalan broj, tada se nastava u pravili odvija izvan uobičajenog školskog vremena. Države: Austrija, Danska, neke njemačke pokrajine, Finska, Grčka, Italija, Nizozemska, Švedska, Velika Britanija.

Austrija se dakle još od 1992. godine odlučila uvrstiti nastavu materinskog jezika u redovito školstvo. Po mišljenju Elfie Fleck, ponajvećeg autoriteta za nastavu materinskog jezika u Austriji, integrirani tip nastave predstavlja značajan napredak. Ona ističe kako je to jasan znak prosvjetne politike, ali je isto tako svjesna da ponuda materinskog jezika u austrijskim školama koju pohađaju učenici iz 160 zemalja, s preko 200 materinskih jezika nije niti izdaleka kakva je primjerice u skandinavskim državama. Mag. Fleck često ističe kako je nadležnost zemalja podrijetla za nastavu materinskog jezika neefikasna pa čak i zastarjela.

Dakle, različita je sudbina hrvatskoga jezika kod hrvatskih iseljenika diljem svijeta pa ovisi od kontinenta do kontinenta pa i od države do države. Važna je svakako i starost i brojnost naših iseljenika, kao i udaljenost od domovine. U svakom slučaju i hrvatski je jezik, kao i svaki drugi iseljenički jezik, ugrožen životnim prilikama u novoj sredini. Dinamičan ritam života i razumljiv dominantan pritisak mjesnoga jezika baca u sjenu iseljeničke jezike pa tako i hrvatski. U mnogim našim iseljeničkim zajednicama i obiteljima govorenje hrvatskim jezikom svedeno je na najmanju moguću mjeru, unutar stana ili kuće, na misi na hrvatskom jeziku, na ponekoj domovinskoj priredbi. Ali i ondje hrvatskim govore uglavnom stariji, dok mlađi većinom govore jezikom zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj žive.

Jzik je iskaznica, poput imena, poput vjere i kulture. Zato svi iseljenici nastoje, s više ili manje truda, njegovati i čuvati materinski jezik, odnosno jezik staroga kraja. Zato je i danas važno učiti i govoriti hrvatskim jezikom i u iseljeničkim prilikama, usprkos dominaciji mjesnoga jezika. Nastavom hrvatskoga jezika i kulture prenosi se i njeguje hrvatsko kulturno i povijesno naslijeđe djeci hrvatskog podrijetla koja žive u bilingvalnoj ili multilingvalnoj sredini, što obuhvaća djecu hrvatskih državljana koji žive u zemljama Europske unije, djecu pripadnike hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama i djecu iseljenika u prekomorskim zemljama.

Hrvatska nastava, osim jezikoslovlja, sadrži i stjecanje znanja o Hrvatskoj i njezinoj kulturi u širem smislu (hrvatskoj povijesnoj, kulturnoj i prirodnoj baštini, uključujući upoznavanje sa svakodnevnim životom i vrijednostima stanovnika Republike Hrvatske, ekonomske, političke te ostale sadržaje hrvatskog društva). Razvojem jezičnih kompetencija te usvajanjem hrvatske kulturne, povijesne i prirodne baštine hrvatska nastava pridonosi razvijanju osjećaja pripadnosti hrvatskoj kulturi i hrvatskoj domovini. Istodobno je učenje hrvatskoga jezika i kulture sredstvo uspješnije interkulturalne komunikacije i razumijevanja u sredinama u kojima žive hrvatski građani.

Organizacija konzularnog tipa nastave hrvatskog jezika u Austriji
Ministarstvo znanosti i obrazovanja organizira i financira hrvatsku nastavu potpuno ili djelomično u 20 država svijeta (Argentina, Austrija, Belgija, Crna Gora, Čile, Francuska, Italija, Irska, Luksemburg, Makedonija, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Srbija, Švicarska, Velika Britanija) za oko 6 800 učenika, a nastavu izvodi 95 učitelja. Ministarstvo odabire i financira učitelje koji se upućuju na rad na temelju Pravilnika o uvjetima i postupku izbora učitelja za rad u hrvatskoj nastavi u inozemstvu (NN 41/09.) Uz hrvatsku nastavu u inozemstvu koju organizira Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, u inozemstvu, kako je spomenuto, postoji hrvatska nastava integrirana u obrazovni sustav zemalja primateljica, koji organiziraju i provode obrazovne vlasti zemalja primateljica, te hrvatska nastava koju organiziraju hrvatske zajednice i katoličke misije u inozemstvu.

U državama u kojima žive pripadnici hrvatske nacionalne manjine nastava na hrvatskom jeziku organizirana je najčešće u sklopu redovnog obrazovnog sustava. Učitelji koji rade u tim sustavima imaju mogućnost sudjelovati na stručnom usavršavanju na seminaru koji organizira Agencija za odgoj i obrazovanje u ljetnim mjesecima u Hrvatskoj, a prema potrebama i mogućnostima organiziraju se i seminari u zemljama u kojima se nastava održava. Ministarstvo potporu održavanju nastave daje kupnjom knjiga i drugih nastavnih materijala, a u pojedinim državama uz odobrenje njihovih obrazovnih vlasti financira rad učitelja u cilju unaprjeđenja hrvatske nastave za potrebe hrvatske nacionalne manjine (Austrija, Crna Gora, Makedonija, Italija, Slovačka, Srbija, Rumunjska).

Hrvatska nastava za potrebe hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama najčešće je integriranog tipa ili se ostvaruje u sklopu katoličkih misija i hrvatskih zajednica (Australija, Kanada, SAD).

Hrvatska dopunska škola u Austriji, jedino je mjesto gdje se sustavno uči hrvatski jezik, kultura i povijest
Brojni hrvatski građani žive i rade u Republici Austriji kao gastarbajteri i najvjerojatnije će većim dijelom oni i njihova djeca tamo i ostati. Djeca, predstavnici druge i treće generacije pohađaju obvezne škole i brojne slobodno izabrane programe koje im nudi zemlja boravka. Dio roditelja koji su svjesni značaja dopunske nastave hrvatskog jezika i kulture u očuvanju nacionalnog identiteta, uključili su djecu u takav oblik neobveznog obrazovanja. Neki iz egzistencijalno-objektivnih razloga, jer budućnost vide u svojoj domovini, a drugi iz kulturološko-socijalnih razloga jednostavno žele znanjem jezika i kulture očuvati i ojačati identitet zemlje podrijetla.

Hrvatska dopunska nastava je jedino mjesto gdje se sustavno uči hrvatski jezik, kultura i povijest. Fleksibilni programi koji su otvoreni i prilagođeni za svu djecu, bez obzira na njihove raznolike sposobnosti, različita jezična predznanja, interese i obrazovne potrebe, imaju mnogostruku važnost i korist za svoje polaznike: Budući da djeca bez poduke sve više zaboravljaju svoj materinski jezik, a neki od njih ga nisu svladala niti na razini obiteljskog sporazumijevanja, dopunska nastava je nužna kako bi uklonila ovaj nedostatak. Svladavanje hrvatskog jezika i kulture je temelj očuvanja nacionalnog identiteta. Oni koji svoju budućnost vide u svojoj domovini, bez poznavanja jezika imat će poteškoća s nastavkom školovanja. Ako pak završe cjelokupno školovanje u inozemstvu, s manjkavim ili nikakvim poznavanjem hrvatskog jezika i kulture, teško će naći zaposlenje u Republici Hrvatskoj. Ako i nakon školovanja ostaju u Austriji, imat će prednosti ako svladaju hrvatski jezik i osnove nacionalne kulture. Naime, suradnja između Austrije i Hrvatske sve se više širi, posebno u gospodarstvu pa se sve više traži poznavanje i hrvatskog jezika za radna mjesta koja ostvaruju tu suradnju (trgovina, uvoz-izvoz, tehnološka suradnja, proizvodnja, turizam, mediji i dr.).

Hrvatske dopunske škole, kao i u ostalim europskim državama tako i u Austriji, nastale su 90-tih godina, odmah nakon prvih demokratskih promjena u Hrvatskoj. Osnivane su na naputak Ministarstva znanosti i obrazovanja te svekoliku podršku i pomoć hrvatskih kulturnih zajednica i Hrvatskih katoličkih misija.

Svakako je značajan program mješovite komisije za suradnju Republike Hrvatske i Republike Austrije u području kulture, znanosti i prosvjete. U tim Programima suradnje pod zaglavljem „Nastava materinskog jezika na hrvatskom jeziku“, obje strane pozdravljaju takav oblik dodatnog obrazovanja kao sredstvo za promicanje učenja jezika učenika kojima je njemački jezik drugi jezik.

Austrijska strana priopćava da je u nastavi materinskog jezika, a ovisno o broju prijava i o mogućnostima mjesta u kojem se nalazi škola, moguće provesti jezično-etnički homogenu skupnu nastavu hrvatskog jezika i kulture. Izbor, zapošljavanje i plaćanje nastavnika za nastavu materinskog jezika u Austriji obavljaju nadležne vlasti Republike Austrije za školstvo. Nastavni materijali za nastavu materinskog jezika izradit će se dijelom u Austriji, a dijelom će se kupovati u Republici Hrvatskoj, pod uvjetom da su oni sukladni propisima austrijskih nastavnih programa.

Međutim stvarnost je nešto drugačija.

Odnos prema dopunskom obrazovanju djece hrvatskih migranata je različita od pokrajine do pokrajine, od grada do školskog okruga. Austrijske vlasti i troma školska administracija sporo i teško mijenjaju nešto što su već ranije ozakonili pa još uvijek insistiraju da se nastava izvodi u heterogenom nacionalnom sastavu i nude nama neprihvatljive jezične varijante. Zbog toga još uvijek moramo uporno uvjeravati osobe u nadležnim prosvjetnim institucijama da je hrvatski jezik poseban i samosvojan i da hrvatska djeca imaju pravo također na nastavu hrvatskog jezika. Jezično usvajanje materinskog jezika mora se dakle dalje razvijati u školi. Ono se ne smije prekinuti, jer ne samo da zbog toga trpi ovladavanje materinskim jezikom, već i razvoj drugog jezika (njemačkog).

Kod djece koja pripadaju jezičnim manjinama događa se upravo sljedeće: Polaskom u školu razvoj se materinskog jezika manje više naglo prekida. Daljnje stjecanje materinskog jezika se u školi jedva ili nikako ne podupire. Djeca uče na drugom, stranom jeziku čitati i pisati. To ima za posljedicu da se niti prvi niti drugi jezik ne mogu u potpunosti razviti, jer se opismenjavanje i školska socijalizacija vrše na drugom jeziku, a ne na jeziku obitelji. Nastupa lom u jezičnom razvoju koji označavamo terminom polujezičnost. Takvo nedostatno znanje materinskog i drugog jezika se često na prvi pogled ne može utvrditi. Dotična djeca ne upadaju uopće u oči svojom kompetencijom u svakodnevnoj komunikaciji na drugom jeziku, u našem slušaju na njemačkom. Deficit se najčešće pokazuje tek mnogo kasnije, kada u školi u prvi plan stupe kognitivne jezične vještine, te treba na primjer baratati apstraktnim pojmovima. Jezične vještine, koje netko može dostići na drugom, stranom jeziku, bitnim djelom su ovisne o kvaliteti i razini znanja koje je dosegao na materinskom jeziku. Istraživanja su pokazala da su djeca koja polaze nastavu materinskog jezika uspješna ne samo u njemačkom jeziku nego i u drugim predmetima austrijske škole. Literatura o bilingvizmu također govori u prilog nastave na materinskom jeziku: učenje materinskog jezika u školi istovremeno s drugim jezikom ne sputava stjecanje jezičnih vještina na drugom jeziku, naprotiv; djeca koja kvalitetno komuniciraju materinskom jezikom lakše i brže usvajaju drugi i ostale jezike; sposobnost jezične analize, te kvalitete i kvantitete jezičnog usvajanja su kod dvojezične djece viši nego kod jednojezične; potiče se jezična kreativnost; to konačno vodi ka većoj toleranciji kod bilingvalnih ljudi i njihovoj umanjenoj sklonosti pretjeranom etnocentrizmu.

Integracija ne teče u jednom u jednom smjeru. Ona mora biti dvosmjerna i iskrena. Prihvaćena i od strane Austrijanaca i migranata, koji su ovdje našli svoju drugu domovinu. Ona ne smije biti prikrivena asimilacija, nego doista integracija sa svim ljudskim pravima koja uživaju žitelji Europske zajednice. Jedno od temeljnih prava jest svakako pravo dodatnog obrazovanja na materinskom jeziku. Kad su Hrvati u pitanju, to je hrvatski, a ne neke ponižavajuće varijante i mješavine jezika.

Dakle, konzularnim tipom nastave gdje Hrvatska izravno skrbi o plaći nastavnika, udžbenicima i pomagalima, u 21 zemlji svijeta obuhvaćeno je oko 7000 djece s kojima radi 95 nastavnika. U Austriji je takvom vrstom nastave obuhvaćeno oko 1000 učenika s kojima radi 12 nastavnika. Usprkos zauzetosti Ministarstva znanosti i prosvjete Republike Hrvatske, razvidno je kako je to izrazito mali broj polaznika imajući u vidu ukupan broj djece školske dobi u izvandomovinstvu.

U Austriji živi oko 15 000 djece školske dobi hrvatskog podrijetla. Svjesni smo žalosne činjenice da ih zbog tretmana hrvatskog jezika u Austriji, jako malo pohađa integrirani tip nastave odnosno materinski jezik koji je, kao što je istaknuto, u potpunoj nadležnosti austrijskih školskih vlasti. Ako znamo da svega 500 djece pohađa nastavu materinskog jezika (i to na mjestima gdje je nastavnik izvorni hrvatski govornik), u Hrvatima neprihvatljivoj varijanti tzv. BKS jezika, dolazimo do jednostavne računice da je oko 13 500 djece školske dobi u Austriji potpuno izvan obrazovnog sustava, kako austrijskog tako i onog hrvatskog. Čak i uz pretpostavku da pola djece odnosno njihovih roditelja nisu zainteresirani za bilo koji oblik nastave hrvatskog jezika u Austriji, dolazimo opet do porazne brojke da oko 7 000 djece odnosno njihovih roditelja ne ostvaruju svoje temeljno pravo u Austriji.

^{Mag. Elfie Fleck, Odjel za migraciju i školstvo Saveznog ministarstva za obrazovanje, umjetnost i kulturu Republike Austrije.
Council of Europe. U: Cinar (1998.), str. 28.
Usp. Cinar (1998.), str. 38.
Usp. BGBl. 528/1992 i BGBl. 616/1992, zadnja izmjena u BGBl. 236/1997.
Usp. BGBl. II br. 133/2000 i BGBl. II br. 134/2000.
Usp. BGBl. 528/1992
Usp. BGBl. 546/1993 i BGBl. II br. 134/2000.
Usp. BGBl. II br. 133/2000.
Usp. BGBl. 616/1992, zadnja izmjena u BGBl. 236/1997.
Usp. BGB1. 86/1981 u pojedinim važećim inačicama.
Usp. bm:bwk (izdavač) Informationsblätter des Referats für interkulturelles Lernen, br. 5/99, str. 13.
Batinić, isto
Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske
Mrežna stranica kroat.at
HAZU – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje}

The post Uz Dan materinskog jezika: Poteškoće hrvatskog kao materinskog jezika u Austriji first appeared on KROATIV.AT.

Čitam ovih dana mnogobrojne čestitke za Božić. Jako je to lijepo i tomu se treba radovati. No, malo zbrke ima ovih dana kada nakon Božića kojega katolici slave 25. prosinca, čestitamo Božić našim prijateljima pravoslavne vjeroispovijesti. Kada je njima Božić i je li ispravno čestitati im pravoslavni Božić ili pak Božić po julijanskom kalendaru?

Naime, svi kršćani slave Božić istoga dana, 25. prosinca, a razlika je u kalendaru odnosno njegovoj primjeni. I pravoslavni slave Božić isto kao katolici, samo što je razlika u danima nastala zbog razlike u kalendaru (gregorijanskom naspram julijanskog). Neću ovdje o tome koji je kalendar “točniji”.

Ja sam, primjerice, Božić čestitao rumunjskoj prijateljici baš 25. prosinca iako je ona pravoslavka, iz prostog razloga što su Rumunji baš kao i Bugari prihvatili obnovljeni, gregorijanski kalendar.

Sutra čestitati pravoslavni Božić je terminološki pogrešno jer ga slave i grkokatolici, katolici koji su zadržali istočni obred i pridržavaju se julijanskog kalendara. Rusi i Srbi se još drže julijanskog kalendara i to treba poštivati.

Gledam ovih dana u centru Beča kako jedna novinarka austrijske nacionalne televizije zaustavlja turiste, mahom Kineze, i pita ih kako se kod njih proslavlja Božić. Pretpostavljam kako novinarka zna kako je Božić kršćanski blagdan?! Čudi se ona odgovorima susretljivih Kineza koji je nerazumljivo pogledavaju i tek iz pristojnosti nešto odgovaraju. Doduše, možda je novinarka htjela znati kako proslavlja Božić pet posto kršćana u Kini pa se rukovodila da je to doista relevantno jer se ipak tu radi od više od 60 milijuna ljudi? Ili je Božić za nju tek dio tradicije, kupovanja, kićenja i ispijanja vina i punča pa što bi onda i u Kini bilo drukčije?

No, vratimo se na naš omiljeni kršćanski blagdan i čestitajmo sutra Božić svima onima koji ga slave po julijanskom kalendaru.

Sretan Božić!

The post Pravoslavni Božić ili Božić po julijanskom kalendaru? first appeared on KROATIV.AT.

Europska komisija povukla je smjernice za izbjegavanje diskriminacije i promicanje inkluzivnosti, a koje su izazvale val negodovanja. S pravom! Kontroverzni dokument, naslovljen “Jedinstvo jednakosti”, predlagao je da se u komunikaciji umjesto izraza “božićno vrijeme” koristi “blagdansko vrijeme”.

Doduše, ovdje u Austriji baš kao i u Hrvatskoj, s mnogobrojnih televizijskih emisija čestitaju nam blagdane, praznike pa i na sam Božić, opet je za njih – blagdan. U Austriji će se tako prekinuti i lockdown, virus će na kratko otići na spavanje, kako bi ljudi pohrlili u “blagdansku kupovinu”. O Božiću, rođenju Gospodinovu, neće biti riječi. Iz izloga nam već ionako čestitaju Merry X-mas umjesto Christmas. Jer, Božić je, očito “suvišan”, a ovo je nekako, valjda, prilagodljivo širokim masama.

Srećom, na ove nebuloze briselskih činovnika reagirao je i Vatikan napominjući da su “smjernice” pokušaj brisanja korijena kršćanske Europe.

“To je također poništavanje naših korijena, kršćanske dimenzije Europe, osobito s obzirom na kršćanske blagdane. Naravno, svjesni smo da Europa svoje postojanje i identitet duguje mnogim utjecajima, ali ne možemo zaboraviti jedan od glavnih, ako ne i najvažniji, samo kršćanstvo. Stoga, uništavanje razlika i uništavanje korijena znači upravo to, uništenje osobe.”, napisao je državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin.

Čestitam!

The post Zašto Europskoj komisiji smeta Božić? first appeared on KROATIV.AT.

Nakon jučerašnjeg dana mnogi se pitaju treba li u Austriji pasti cijela Vlada te da li stanovnici zaslužuju nove izbore?

Većinu stanovnika Austrije jučer je iznenadila objava bivšeg kancelara Sebastiana Kurza da se potpuno povlači iz politike. Nakon njega, svoj mandat na raspolaganje stavio je i aktualni kancelar Alexander Schallenberg da bi u večernjim satima ostavku podnio i ministar financija Gernot Blümel.

Ne mogu se isključiti ni daljnje ostavke ÖVP-ovih ministara. Kako kruže glasine još neki ministri razmišljaju o ostavkama. Tu se prije svega misli na ministrice Elisabeth Köstinger, Susanne Raab i Margarete Schramböck.

Budući da je ÖVP posljednje izbore dobio personaliziranom kampanjom Sebastiana Kurza, čak je njegovim dolaskom na čelo stranke ona promijenila boju iz crne u tirkiznu, mišljenje mnogih građana ove alpske zemlje je da bi se svakako trebali održati novi izbori.

Jučer je na nove izbore pozvao i guverner Gradišća Hans Peter Doskozil (SPÖ). “Trebamo nove izbore na proljeće. Ni situacija s koronom ne može biti izgovor. Učinak vlade u pandemiji nije bio dobar”, rekao je Doskozil.

Za nove izbore zalaže se i treća stranka po jačini u Austriji (FPÖ). Njen predsjednik Herbert Kickl već duži period poziva na nove izbore te tvrdi da se aktualna vlast pogubila u borbi s korona virusom.

Većina glasača koja je na posljednjim izborima glasala za ÖVP, glasala je za ÖVP Sebastiana Kurza. Upravo iz tog razloga aktualna vlast je legalna, ali ne i legitimna. U svakom slučaju ostaje nam za vidjeti što će donijeti naredni dani. U svakom slučaju neće biti dosadno kada je austrijska politička scena u pitanju.

The post Zaslužuju li građani nove izbore first appeared on KROATIV.AT.

Od sljedećeg tjedna očekuje nas ono za što su se političke elite ne tako davno kunile da nikada ne bi napravile. Jedinstvo, sloga, ljudska prava…, glavne su potke njihova djelovanja. Da, malo morgen. I formalno nas podijeliše na “dobre” i “loše”, a tužitelj, porota i sudac isti! Odlučiše vrli mozgovi da je ovo za nas najbolje i u našem interesu, sve za naše zdravlje. Opet, malo morgen! Tko su dobri i loši, cijepljeni i necijepljeni?

Piše: Željko Batarilo

Političke elite i epidemiolozi nam vode zemlju. Dakako, a već sam o tome više puta pisao, po epidemiolozima davno bismo trebali biti u kravljem rogu, u totalnom mraku i izolaciji kako bi oni napokon izolirali virus i učinili svoje, jer eto samo se tako možemo “spasiti” koronavirusa. Hajde dobro, rekli bi naši stari: svatko hvali i čuva svoje pa bi bilo iluzorno od njih drugo što i očekivati. Zatvorite državu, škole, trgovine, poduzeća… i eto nema virusa?! Vrsni političari kažu kako slušaju struku, a onda se loptica prebacuje s jedne na drugu stranu, a ispašta narod. Fizičko liječenje koronavirusa ne može biti važnije od duševnog i duhovnog stanja svakog od nas. Egzistencijalna ugroženost, socijalna i društvena otuđenost pala je u potpuno drugi plan. Dragi epidemiolozi, vi svakako nećete liječiti našu djecu koja su zbog vaše struke i zatvaranja danas u depresiji, a ljudi u bojazni, bez posla i da ne znaju što i kako sutra. A, da, to nije vaša struka, vi ste epidemiolozi? A, da, političari, to nije vaša struka, vi ste tek političari!

Cijepljen sam, vjerujem u znanost i nisam nikakav antivakser, ali ne vjerujem znanstvenicima koji vire iza političkih skuta.

Pa, dobro: kakva je ovo odluka o lockdownu za necijepljene? Stvarno, kao iz nekoga filma dobar-loš-zao. Iz kojeg je to laboratorija izašlo pa smo prvi u Europi? I površnom se promatraču nameće rješenje da vam je bilo puno jednostavnije zatvoriti sve ili pak cijepljenje proglasiti zakonski obveznim, ako vam je već otvoreno stalo da ova “mjera” dovede do većega broja cijepljenih.

Ali da, to pokreće puno drugih pitanja, vaše odgovornosti za valjanost cjepiva i negativne nuspojave, a od toga bježite svi kao vrag od tamjana.

U ove ste se dvije godine totalno pogubili. Doduše, držali ste da će se dolaskom cjepiva stvari okončati. Ali, i tu ste se prevali pa sada gurate doista sve vaše neuspjehe i puke eksperimente. Nekada ste govorili da se kolektivni imunitet stječe nakon 80 posto cijepljenog pučanstva, a sada to negirate već podižete ljestvicu pa je aktualna brojka da je čak 90 posto cijepljenih potrebno za potpuni imunitet. No, možda već sutra to neće biti tako, jer ono što ste govorili prije par mjeseci odavno je palo u vodu, a ovo što govorite danas, već sutra bi mogla biti besmislica. To, dragi političari i epidemiolozi nije znanost, već totalno neznanje i nesnalaženje u teškoj situaciji koja nas je sve skupa zadesila, a vama povjerila zadaće kojima očito niste dorasli.

Primih dvije doze cjepiva, a treću vjerojatno i neću, jer ste i kod najzagovorljivijih pobornika znanosti, zdravstva i opravdanosti mjera načinili totalnu pomutnju, a vaše “mjere” postaše predmetom sprdnje kod svih. Jer kako drugo objasniti da se treća doza prima nakon šest mjeseci, a onda, odlučiste preko noći da to treba napraviti već za četiri mjeseca. I to nije sve, požurit ćete vi to i prije, a već se nadzire da i ta treća neće biti dovoljna pa se sprema i četvrta i peta. Prevelik stručnjak ne moraš biti kako bi uvidio da ste se “zaigrali” i da je vaše vrhunsko cjepivo tek “slatka vodica”.

Dakako, svaka čast svim onim istraživačima koji su radili na cjepivu i kojima treba odati maksimalno priznanje, ali reče netko kako od svih cjepiva s kojima smo se u prošlosti susretali, ama baš od nijednog se poslije nije nosila maska i zahtijevala distanca. Ni jedno dosadašnje cjepivo nije uzrokovalo širenje virusa i nakon cijepljenja, nikada nisu postojale nagrade, popusti i “navlakuše” za cijepljenje, a posebice nije bilo diskriminacije na one koji su necijepljeni niti su oni bili etiketirani, stigmatizirani i pribijani na stup srama kao nazadni, loši i sebični. Dragi političari, nije bilo cjepiva koje ugrožava obiteljski odnos, rastače prijateljstva, od kojih ljudi ostaju bez posla… Vaše cjepivo diskriminira, dijeli i prosuđuje društvo pa se “borimo” jedni protiv drugih… To je doista neko jako cjepivo, jer za sve je učinkovito, ali ne i za ono za što treba biti.

Stoga, vi, političke elite iz baršunastih i toplih bečkih salona i u svilenim papučama, otvorite malo prozore svojih kičastih rezidencija i dvorova te poslušajte narod ispod vaših prozora u ove promrzle dane mjeseca studenoga. Ne zatvarajte okna, ništa ne videći i ništa ne čuvši. Možda ih tek odškrinite, bit će dovoljno čuti nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo naroda! I onih cijepljenih i onih necijepljenih.

The post Političke elite, oni što se svakodnevno kunu u jedinstvo, ravnopravnost, slogu i ljudska prava – jedne zaključaše, a druge zaludiše! first appeared on KROATIV.AT.

Da, pišemo da je povećan interes, “zanimanje za cijepljenje” nakon famozne 2G mjere. Jeste, svako tko iole razumno promatra, ljudi su jadni stjerani pred zid, jer nakon svih “navlakuša” za cijepljenje, nagradnih igara pa i doslovnim ucjenjivanjem, što je preostalo? Jao nama od tolike skrbi političkih elita za naše zdravlje.

Što ljudi čine ako žele iole normalno živjeti? Cijepimo se, očito, ne da bismo se zdravstveno zaštitili, već da bismo izbjegli sulude mjere, lakše putovali, posjećivali prijatelje, kazališta, razna događanja. Zdravlje je već davno otišlo u drugi plan.

Mašem slavodobitno mobitelom pokazivajući zelenu potvrdu na ulazu u kazalište, dvoranu, stadion…, privilegiran kao da pokazujem diplomu Cambridgeua i Oxforda, a da pojma nemam u stanje antitijela i trebam li uskoro primiti i treće cjepivo. Da, počinjem od sebe. Ako sam se isprva i vodio zdravstvenim razlozima, realno, nakon svega doživljenog i ovih narazumljivih mjera i kompletnog stanja s koronom, davno mi je zdravlje postalo drugotno pa ću se i kod treće doze očito rukovoditi potpuno drugim (ne)opravdanim motivima.

Korona je tu. Umrli su meni neke bliske i drage osobe!

Ali političari pa i dobar dio zdravstvene javnosti nikako da priznaju neuspjeh, neznanje, nespremnost pa sada nešto guraju na silu, totalno suludo. Kada dođe cjepivo, korona je prošlost, – slavodobitno su najavljivali smješkajući se. Što sada? Cijepljeno u Hrvatskoj više od 50 posto stanovništva, a u Austriji 65 posto, a zaraženih nikada više.

Polako nas nagrizaju fizički, zdravstveno, duhovno i duševno te smo svi zajedno već na rubu snaga. Pustite nas!

O cijepljenima kao mogućim prenositeljima zaraze sve znate…

Uhvatiše nas sve skupa i ubaciše u svoj mlin, a, na žalost, kraj se ne nadzire. Na društvenim mrežama pravi ratovi cijepljenih i necijepljenih. Tu su polučili izvrstan uspjeh.

Stoga, hajdemo već od sutra kada stupa pravilo 2G na snagu, cijepljeni uvažavati necijepljene i njihovu slobodnu odluku, a necijepljeni poštivati cijepljene. To će tek biti pravo cjepivo, lijek u borbi podjelama, nemiru i srdžbi u koju nas uvukoše.

The post Zaraženi smo, ali ne koronom, već podjelama i srdžbom što nam nametnuše političke elite first appeared on KROATIV.AT.

Kazneni postupak protiv sada već bivšeg kancelara Sebastiana Kurza mogao bi biti na kratko prekinut, kada se on preseli u parlamentarne klupe te kao predsjednik Kluba ÖVP-a bude po Ustavu imao zastupnički imunitet.

Već je bilo svojevrsnih nagađanja, posebice od šefa FPÖ-a Herberta Kickla kako svojom kancelarskom ostavkom Kurz “bježi u parlamentarni imunitet”

Međutim, ako je suditi po dosadašnjoj političkoj praksi u Austriji, to je gotovo nemoguća misija da bi netko optužen za teška kaznena djela korupcije i sl., spas mogao tražiti u nacionalnom parlamentu, posebice što se i iz samog ÖVP-a čuje kako će oni prvi biti za oduzimanje imuniteta kao preduvjet za nastavak istražnih radnji protiv svoga predsjednika.

Kurz će, dakle, imati imunitet kao zastupnik u parlamentu, kojeg sada nema kao savezni kancelar, a imunitet je prepreka za kazneni progon, odnosno formalno se ne može nastaviti dok je parlamentarni zastupnik.

Međutim, zahtjev za ukidanje imuniteta mogao bi stići jako brzo te bi se o njemu isto tako brzo morao očitovati i parlamentarni odbor za imunitetna pitanja, ali, kao što rekosmo, kako sam Kurz, kako je rekao, želi dokazati svoju nevinost, te se i iz samog Kluba ÖVP-a sada signalizira da nemaju ništa protiv ukidanja imuniteta, ukidanje imuniteta trebala bi biti samo forma.

Podsjetimo, Državno tužiteljstvo za gospodarski kriminal i korupciju poduzima mjere protiv Kurza i još devet osoba, od kojih su mu neke bliske, zbog sumnje u kršenje povjerenja, podmićivanje i korupciju.

The post Može li Kurza od daljnjeg kaznenog progona ‘spasiti’ zastupnički imunitet? first appeared on KROATIV.AT.

Savezni kancelar Sebastian Kurz u nekoliko je navrata bio u sličnoj, nezgodnoj poziciji, koje su ga mogle koštati “glave”, ali afere koje su se uz njega vezale nisu mu odveć naškodile u inače teškom mandatu obilježenom korona krizom i svemu što je s tim vezano.

Međutim, treći put, po mnogim analitičarima “preživjeti” će jako teško. I to iz jednostavnog razloga, jer je opće nezadovoljstvo vlašću i povjerenjem u političke elite kod naroda rekordno nisko, nadovezuju se samo poteškoće i problemi za problemom, a u austrijskoj političkoj praksi kada za nekoga postoje i sumnje u korupciju i davanja mita, taj se teško može izvući i onda pozivati na poznatu presumpciju nevinosti te da je kriv tek kada mu to dokaže sud. I Kurz je, dakako, posegnuo za tim političarima omiljenim sredstvom i “neka institucije rade svoj posao”, pravdajući se kako se protiv njega vodi kampanja namještenim, izmišljenim optužbama.

Jedno je sigurno: On ostavku dati neće! Kako je u ÖVP -u očito zadužio mnoge, kako sada stvari stoje, svi su na njegovoj strani; ministri iz redova narodnjaka, kao i predsjednici saveznih pokrajina, a onda i svi njegovi zastupnici u parlamentu. No, oni mu nisu dovoljni, njihov glas mu je važan, ali nije odlučujući. Karte u ruci drži koalicijski partner – Zeleni.

A oni, realno, kao manja stranka kod koje je politički program i nekakva platforma često nedokučiva pa bijahu i sami iznenađeni rezultatima prošlih izbora, kada su uopće došli u poziciju krojiti nacionalnu vlast, opterećeni su i svojim problemima. Prisjetimo se samo da ih je SPÖ nakon bečkih lokalnih izbora otpilio te uzeo NEOS, sada i nemaju predsjednika u Beču nakon što je Hebein napustila tu dužnosti i izašla iz stranke, a i u ovoj koaliciji s narodnjacima počesto imaju oprečna mišljenja, ali i lijepe pozicije u vladi, koje bi im sada u nekom nepoznatom izletu mogle izmigoljiti.

Upravo ta udobnost “zelenog” vicekancelara, ministra zdravstva, te niza uhljeba u državnim tvrtkama, kako to već biva s kolacijskim partnerom, mlađim bratom kojemu su apetiti veliki i što viđamo i ovdje u Austriji, baš kao i u Hrvatskoj, velika je nada za Kurza i njegov ostanak u sedlu.

Doduše, iz redova zelenih se čuje kako bi oni i dalje vladali s narodnjacima u tirkizno-zelenoj kombinaciji, ali bez Kurza kao lidera. A, vidi, molim te; sada bi valjda i odlučivali o tome? Taj scenarij u Austriji ćemo teško vidjeti da narodnjaci kako bi se spasili žrtvuju svoga kapetana.

Kurz namjerno na njih prebacuje lopticu kazavši da je on i dalje za suradnju, ali i da će shvatiti njihov stav, ako mu oni u parlamentu izglasaju nepovjerenje. Time im je stavio omču oko vrata: Eto, ja vam nudim i dalje sve što imate; a vi idite na nove izbore pa da vidimo gdje ćete biti poslije izbora.

Po sadašnjim anketama – nema ih nigdje. Ili, točnije, ni izdaleka rezultatu kao polaznoj poziciji za relevantnost o odlučivanju, koju imaju sada.

Dakle, u utorak bi u saveznom parlamentu moglo biti zanimljivo, mišljenja jesu li se zeleni odlučili za vrapca u ruci ili goluba na grani. Dakako, gledajući politički, racionalno, državnički, oni se na to ne bi smjeli ni obazirati već imati jasni politički cilj i predodžbu što je najbolje za državu. No, znajući da je kod političara računica malo drugačija, moglo bi lako prevagnuti neki drugi interesi.

Obična je većina u austrijskom parlamentu dovoljna za uskraćivanje povjerenja članu vlade ili cijeloj vladi prijedlogom nepovjerenja – pa bi najmanje 92 od 183 zastupnika moralo podržati takav prijedlog. Ako takav prijedlog nepovjerenja prođe, savezni predsjednik mora smijeniti dotičnog člana vlade ili cijelu saveznu vladu s dužnosti.

Kao što rekosmo, ÖVP trenutno ima 71 mjesto u parlamentu. Ovdje se ne očekuju nikakva iznenađenja jer u tirkiznom klubu vlada željezna disciplina,

Druga najveća skupina su socijaldemokrati s 40 zastupnika, FPÖ ima 30 mandata, NEOS 15. Zajedno s Philippom Strache – suprugom bivšeg šefa FPÖ -a, oporba bi imala 86 glasova.

Zeleni, koji imaju 26 mjesta nesumnjivo su odlučujući za smjenu kancelara. Pod pretpostavkom da su svi zastupnici prisutni na glasovanju, svega šest zastupnika zelenih koji bi se priklonili oporbi potrebno je za svrgavanje Kurza.

Ako se čelništvo zelenih u narednim danima decidirano ne odluči na čiju će stranu u prijedlogu oporbe o nepovjerenju koalicijskom partneru, onda možemo očekivati da neće doći do jedinstvenog glasanja zelenih po ovom pitanju i u toj je kombinaciji onda je sve otvoreno.

Doduše, postoji još i mogućnost da se eventualno zeleni udruže sa SPÖ-om i NEOS-om, što ne bi bilo veliko iznenađenje, ali nemaju opet većinu bez FPÖ-a, kojima, kako vele ne pada napamet vladati s ovom trojkom.

Bilo kako bilo, u utorak je dan D za kancelara i njegovu vladu!

The post Može li kancelar Kurz ostati na vlasti; koji je mogući scenarij? first appeared on KROATIV.AT.