Prvi put u Beču

Prvi put u Beču

Kaže se da svi putevi vode u Rim, ali autocesta od Graza prema sjeveru vodi u – Beč. Bečka škola, bečka šnicla, sve je u redu kao u Beču! Beč se uvukao u hrvatske frazeme i kuhinju, ali samo u pozitivnom kontekstu. Odlučila sam potražiti tu bečku kulturu pri svojem prvome posjetu glavnom gradu Austrije, a kultura se najbolje vidi u svakodnevnom životu Bečana. 

Šetajući ulicom prema gradskome vrtu u centru, divila sam se arhitekturi. Bečko nam je nebo poklonilo sunčan dan koji smo iskoristili za šetnju i penjanje do vrha katedrale na trgu Sv. Stjepana. Neću reći da je penjanje po 343 stepenice bila pogreška, ali jednom je dovoljno za cijeli život. Shvaćam da se ne može intervenirati u stare povijesne građevine, ali nekoliko preinaka su mogli napraviti. Prvo, nedostaje barem mali rukohvat koji bi posjetiocima olakšao promet do vrha i nazad. Česte su gužve jer se po istim stepenicama ide gore i dolje. Drugo, ne znate gdje ste. Barem su na pola puta mogli staviti jedan znak s brojem preostalih stepenica kako bismo imali osjećaj gdje smo i koliko još stepenica imamo. Treće, kad dođete do vrha, onako znojni i bez zraka, ne možete nigdje kupiti vodu. Možete kupiti abnormalno skupe privjeske, ikonice svetaca i križiće, ali vode nigdje.

Znam da nisam svu pamet turizma popila zato što sam odrasla u turističkome mjestu, ali ako se već zbog nekih građevinskih pravila ne smije stavljati rukohvat i tabla, bočice vode bi se trebale prodavati.

Katedrala je veličanstvena. Osim svijeća, vitraja i ukrasa, jedan mi je detalj zapeo za oko. Na malim A5 papirićima koje možete otrgnuti i (besplatno) uzeti nalaze se razne molitve i zahvale Bogu. Tako su lijepo napisane, da se zbilja sjetite kako imate puno razloga za zahvalnost. Uzela sam jedan papirić koji me podsjeća na sve blagoslove u mojemu životu, a koje često uzimamo zdravo za gotovo.

Naš posjet Beču nastavili smo u jednom caffe' baru uz cappuccino i štrudlu od jabuke. Štrudle ne volim, pogotovo od jabuka, ali ne bih si mogla oprostiti prvi posjet Beču bez štrudle. Već me prvi zalogaj ostavio u šoku. Brzo sam uzela još jedan kako bi se moji okusni pupoljci dogovorili valja li ta štrudla ili ne. Jednoglasnom su odlukom tu štrudlu od jabuke proglasili najboljom štrudlom koju sam u životu probala. „Što je tek onda ono što kod nas prodaju pod štrudlu od jabuke?“ – upitala sam se. Prijateljica Austrijanka mi je rekla kako je jednom probala štrudlu od jabuke kod nas i kako ju je pola bacila. Napominjem kako nisam jela domaće štrudle od jabuka u Hrvatskoj, već kupovne u pekarnicama ili ugostiteljskim objektima.

Štrudla se slegnula, napravili smo još koji kilometar bečkim ulicama i taman kad smo postali gladni, prijateljica nas je uvela u jedan restorančić. Restoran nije bio elitni, već su u njemu mladi i studenti jeli. Na moje čuđenje, postojala je posebna prostorija gdje se istovremeno smije uživati u svim otrovima koje cigarete nose i svim okusima bečke hrane. Prostor za pušače. Ne pamtim kad sam to kod nas vidjela. Bio mi je gušt nakon ručka zapaliti cigaretu, ali hrani i cigaretama definitivno nije mjesto u istoj prostoriji. Možda kakav odijeljeni dio gdje se može popiti piće i pušiti, no ne uz hranu. Isto kao što sam morala probati štrudlu od jabuke, tako sam u Beču morala probati bečku šniclu. Šnicla k'o šnicla, ali bečka šnicla u Beču, e to je već nešto.

Kad je jelo stiglo, oči su mi skoro ispale iz glave. ZAR TOLIKO?! Porcija je bila enormna. Kažu da porcija treba biti velika poput tvojega dlana, ali ovo je bilo veliko poput šape ličkog medvjeda… I to odraslog!  No, kako je kruh rijetkost u austrijskim jelima, dobila sam svoju porciju proteina za taj dan smazavši cijelu šniclu. Kako dižestiv, trznula sam rakiju od marelica s prijateljicom Austrijankom i moram priznati da je rakija bila dobra. Znate onaj naš test: trzneš, pa ako zagrije nakon par sekundi, onda je dobra. Ako peče u grlu, onda je brlja.

Otišli smo u U-Bahn kako bismo došli do lunaparka. Tamo smo se zadržali još dobrih sat i pol vremena i uživali u panorami Beča. Kako veliki grad! S gotovo dva milijuna stanovnika i još pozamašnim brojem ilegalnih „posjetioca“, Beč je dokazao kako je grad za sve i svašta. Moram priznati da je za moje gušte ipak malo prevelik, ne znam koliko bi mi vremena trebalo da se snađem. Glavne točke Graza pohvatala sam u par tjedana uz pomoć „naših“ koji su već neko vrijeme ovdje, a i Beč je zaista velegrad. Odrastala sam uz ideju o kući i automobilu kao nužnom inventaru svojega života, ali kako sam odrastala, tako sam shvatila da je kuća preskupa, a da auto mora doći zajedno s kreditom. Vidjevši sporu cirkulaciju prometa u većim gradovima, uključujući i Beč, zaključila sam kako su gradska prijevozna sredstva puno brža, fleksibilnija i jeftinija. Ne moraš razmišljati o gužvama u prometu, parkirnome mjestu i održavanju automobila. Samo moraš paziti na torbicu.

S Bečom sam se pozdravila i naš je kratki izlet završio. Bis Dezember, Wien! Vratit ću se.

Matea Lacmanović / kroativ.at

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
 Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve