Hrvatski otoci: Korčula

Hrvatski otoci:  Korčula

Osjećaj hodanja po kamenitim ulicama, koje pamte hod ljudi tisuće godina daje i tebi, običnom šetaču, auru posebnosti. Možda upravo zbog te privlačne veličanstvenosti, možda zbog blizine Orebića, tj. kopna, Korčula se doima kozmopolitskom. Za razliku od Vele Luke i Blata koji u cijelosti žive i uživaju svoj otočki usud, Korčula je grad željan komunikacije, treba svijet. Da joj se divi.

A vi ste furešti? - upita starac, oslonjen na štap, koji nas je sustigao dok smo se domišljali koje od brda uokolo bi moglo biti Ošjak, kako bismo i mi uputili prijekor onoj maloj iz pjesme koja je otišla iz Vele Luke, da ne zaboravi Ošjak, ni vale. Znate, ja san van najstariji kapetan na otoku. Vozi san svoj brod, natovarili bi 50 vaguna, a to van je 50 tona, vina i onda za Rijeku, Zadar, Split di bi prodavali to vino i uje.

Stari kapetan, bit će s blizu sto godina oslonjenih na štap, na trenutke nas je vratio u neka druga vremena. Ona u kojima se nije na otoku živjelo od turizma i sporadičnih zimskih poslova, u kojima je preživljavanje ovisilo o urodu grožđa i maslina. Mora da je Vela Luka tad bila baš velika otočka luka, u umu mi bljesne slika lučke vreve, bačava, težaka, teretnih brodova tog doba. A pokraj mene stari kapetan, živa riznica sjećanja na parobrode jedrenjake i drugačije borbe s morem od današnjih.

Sva povijest do početka 20-og stoljeća nije ravna ovoj koja se ubrzano dogodila u posljednjih sto godina! I sve to za života ovog ostarjelog kapetana. O bogatstvu lučke Vele Luke tog doba, svjedočila je velebna zgrada na Rivi. Opća pučka učiona. Tadašnja velolučka zajednica bila je dovoljno moćna i bogata za izgradnju velebne škole. Taman kad su splitski studenti osnivali Hajduka 1911.

U kamenim tragovima gradića uslijedila je praznina. Sve do socijalizma. Nekoliko partizanskih spomenika, brodogradilište "Greben" i prepoznatljivi socijalistički arhitektonski pečat. Bilo da je riječ o hotelu, školi, zgradi općine, zatvoru, bolnici, sve je izgledalo isto - pravokutna zgrada simetrično podijeljena betonsko-armiranim stupovima. U velolučkom slučaju, riječ je bila o hotelu - svjedoku turističkog početka novog doba.

Svjedoci sudbinskih prisila, bilo uslijed iseljavanja, bilo uslijed nepostojanja nasljednika, su kuće urušenih krovova čiju unutrašnjost umjesto živih ljudi, ispunjavaju pitajbogakako izrasla stabla limuna, naranči. Ono što izraste u ruševinama nekadašnjeg doma mnogih generacija mi vidimo kao draču, korov, kupinu ili čak kao limune, naranče. Iako ne znamo zašto negdje nešto izraste, vidimo da je riječ o Prirodi znanom jeziku, riječ je o igri kamena, sjećanja utisnutih u atome kamena i njihovoj komunikaciji šapatom, koja teče bez prestanka. Svjedočili joj mi ili ne, razumjeli je ili ne. No, tuga utisnuta u kamen je svugdje ista.

Odlazimo dalje otočkom cestom. U usporedbi s kopnenim dijelom i siromašnom vegetacijom dalmatinskog krša, bujnost otočke vegetacije iznenađuje. Doduše, uglavnom je riječ o česmini, borovini, na trenutke maslinama, lozom. Na otoku na kojem nema rijeka, jezera, svoj dom su našle biljke koje su naučile svojim listovima prikupljati vlagu iz morskih isparavanja, naučile igrati se s vjetrovima. Povijanjem svojih grana, vjetrovima daju radost postojanja, a vjetar ih nagrađuje vlagom donesenom izdaleka.

Pred nama Blato. O Blatu sam znao da je jedna od najbogatijih općina u državi, da je po svijetu daleko više Blaćana, nego li u samom Blatu. Posljedica je to dotad neviđenog egzodusa Blaćana iz 1924-e kad je u jednom danu z Blata otišlo 800 obitelji put Amerika, Australije. Peronospora koja je napala vinograde nekoliko godina zaredom, uništila je lozu te stanovništvo ostavilo bez produkta za razmjenu koja je ljudima na otoku garantirala egzistenciju.

Uvijek neki ljudi odlaze, neki ostaju, neki dolaze. Život teče u rijekama čija korita su ljudi. Jednom biraju poniranje, drogog puta isparavanje, premještanje u oblake koji putuju Zemljom. Kamen pamti neko vrijeme, stabla pamte ciku i graju djece. Odtuguju svoje i kamen i stabla, pomire se s tvrdoglavošću sudbine. A potom se vesele pjevu ptica, cvrčanju cvrčaka i zvuku koraka novog čovjeka.

Vidiš ona brda ukolo, reče mi sredovječni čovjek u trlišu (radnički kombinezon) na izlazu iz Radeža, velikog blaćanskog poduzeća koje gradi rampe za brodove, konstrukcije za Končar, e ta brda nisu bila pod borovinom kao sad. Umjesto borova, sve su to bile masline ili loza. Od brda smo osvajali plodnu zemlju gradeći suhozidima terasaste površine na koje smo onda sadili masline, lozu. Ne živi se danas loše. Mi u Blatu skoro nemamo nezaposlenih, u obiteljima rade po dvoje, troje, a onda puno ljudi ima vikendice s jedne i druge strane otoka, na moru koje ljeti iznajmljuju truristima, pa malo vina, ulja - reče mi s poštovanjem razgovorljivi Blaćanin, istim onim poštovanjem kojeg sam poio sa sobom za otok, ljude na njemu. Sjetih se Iris iz općine Primošten i njene primjedbe o Blatu, kako je njihovo blagostanje posljedica državnih dotacija. Nije mi se dalo narušavati mir kojim Blato odiše potragom za utemeljenosti te primjedbe.

I kao i u Vela Luci, i u Blatu se ulice označavaju brojevima. Od Istanbula do Birminghama sam posjetio puno sela, gradića, gradova, metropola, ali nigdje do u Vela Luci i u Blatu ne vidjeh da se ulice označavaju samo brojevima. Svemir, Vela Luka i Blato se izražavaju brojevima. Pomislih- da, Zemlja se vrti oko svoje osi u hodu za Suncem koje se vrti oko Nemezisa, ali ovdje u Blatu je istina kako otok zasebno slijedi Sunce, kao planet za sebe. Morem odvojen od kontinenta, odijeljen od egzistencijalne borbe u ostatku Svijeta, borbe svih protiv svih, protiv konkurencije, protiv Prirode, protiv drugih naroda, država, u konačnici protiv Života kakav je mogao biti.

To je ona, suvremenim predatorima u obliku čovjeka, dionicima kapitalizma magnetski privlačna, neimenovana snaga otoka na kojeg pristižu ljeti kako bi iscijelili rane neočovještva zadobivene svakodnevnim natjecanjima umjesto suživotom u miru, poštovanju drugih i razmjeni darova.

Korcula

Moja prelijepa ženstvena suputnica u zadnjih 20 godina i ja odosmo za Korčulu. Nismo posezali za wikipedijom i onim što drugi govore o Korčuli. Možda baš zato nam je slika Korčule razvukla usne u osmijeh - upravo onakav grad kakvog biste očekivali, skoro nepromijenjen zadnjih nekoliko stotina godina.

Grad je to unutar zidina, s još preživjelim kulama, svaka sa svojim imenom. Topovi su dakako na zidinama. Po Italiji ima na desetke gradića s očuvanim zidinama (padaju mi na pamet Sabbioneta, Montagnana), ali ni jedan nije na otoku. I ni na jednom se nije rodio Marko Polo. U Korčuli jest! Što je stvorilo toliku zavst kod Talijana da su Marka Pola proglasili svojim.

Fasciniraju korčulanske crkve, izgledom i brojem. Na jedva 1 km2 njih je nekoliko - katedrala sv. Marka, crkva Svih Svetih, Svetog Petra, Svetog Nikole, Svetog Mihovila, Svete Katarine, Svete Barbare. Svim otočkim crkvama zejdnički je kupolasti završetak zvonika, kampanela. Ako i jest to radi graditeljske mode na otoku, svejedno takvi kampaneli ukazuju na poštovanje ženskog vida Stvoritelja. Korčulani vlastitu opstojnost i cjelovitost zasigurno duguju i davno pronađenoj ravnoteži  muškog i ženskog principa.

Osjećaj hodanja po kamenitim ulicama, koje pamte hod ljudi tisuće godina daje i tebi, običnom šetaču, auru posebnosti. Možda upravo zbog te privlačne veličanstvenosti, možda zbog blizine Orebića, tj. kopna, Korčula se doima kozmopolitskom. Za razliku od Vele Luke i Blata koji u cijelosti žive i uživaju svoj otočki usud, Korčula je grad željan komunikacije, treba svijet. Da joj se divi.

Odlazimo s Korčule, sretni zbog njene udaljenosti od centara ovovjekih oligarhija. Ta udaljenost joj još neko vrijeme osigurava nevinost koju će već raturiti apartmanizacijom, betonizacijom skorojevići koji će svoj strah od svemirske pravde tjerati od sebe novim grijesima protiv Zemlje i čovjeka, a onda to opravdavati uz aplauze neukog puka nekakvim ulaganjima u turizam. Uistinu su to bahaćenja otimača blagostanja svim ljudima kojeg im Zemlja može pružiti ako su smjerni. Kao što to Korčula čini ljudima na njoj.

Nijedan čovjek nije otok sam za sebe, da. Ali svaki otok jest otok! A otok je toga svjestan, morali bismo biti i mi te se konačno prema njima početi odnositi kao prema biserima koji jesu, a ne mjestima za odlaganje neoliberalnih frustracija.

Zavoljeti Korčulu je lako. Teško je zavoljeti sebe uplašenog, nesigurnog, sapetoga lancima bankaroida kao marva upregnuta u vuču nepotrebnog prekomjernog crpljenja zemaljskih resursa za namiru kamate kojom bankaroidi pokoravaju cio svijet. Pa i nas Hrvate. Koji žude za stasanjem generacije koja će znati nositi ponos zbog vlastite pripadnosti i odgovornosti koja iz pripadanja hrvatskom narodu proizlazi.

Fotogalerija: Korčula - otok Marka Pola

foto/text: Dinko Perica / kroativ.at

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
 Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve