Intervju s Dirkom Guhlom – Nijemcem koji je preslio u Hrvatsku

Intervju s Dirkom Guhlom – Nijemcem koji je preslio u Hrvatsku

Prije nekoliko mjeseci kroativ je objavio tekst pod naslovom „Hrvatska kao zemlja snova za jednog Nijemca“ u kojem je bilo riječi o Dirku Guhlu – Nijemcu koji je odlučio preseliti se u Hrvatsku, u Slavoniju, te u svojoj knjizi „Anči – Put jedne (moje) ljubavi“ opisati svoju povezanost s tom zemljom koja traje još od 1980. godine kad je on kao dijete stigao na liječenje u Veli Lošinj. 

Knjiga sadrži događaje iz djetinjstva u spomenutom otočnom gradiću te one koji su se zbili na njegovim brojnim putovanjima kroz Hrvatsku, ali i doživljaje iz njegovog života nakon što se preselio u svoju „drugu domovinu“, kako on zove Lijepu Našu. Budući da je tekst naišao na veliko zanimanje javnosti, kroativ je odlučio objaviti i ekskluzivni intervju koji je naša suradnica Frančeska Liebmann vodila s gospodinom Guhlom. U nastavku možete pročitati njihov razgovor koji po prvi put javnosti otkriva da su mnoge stvari tijekom njegovog boravka u Slavoniji krenule u krivom smjeru i da njegova knjiga, kako sad stvari stoje, neće imati sretan završetak. To je ujedno i prvi i posljednji razgovor ove vrste s autorom.

Dirk, kad možemo očekivati tvoju knjigu?

– Mnogi su pokazali zanimanje za moju knjigu koja je približena javnosti brojnim medijskim izvještajima o meni i mom projektu. Kao što sam u više navrata napomenuo, svoju knjigu pišem za Anamariju (Anči) – djevojku iz Slavonije koju sam upoznao na Glazbenom festivalu u Pitomači 2008. godine. Knjiga će sadržavati mnoge povjerljive podatke i opisat će, među ostalim, događaje koji su zbili između nas. Zbog toga, kad je riječ o objavljivanju knjige, i Anči ima pravo odlučivanja. Uvjeren sam da će vrlo skoro stići trenutak kad će knjiga biti svima dostupna.

Kako napreduje tvoje učenje hrvatskog jezika? Možeš li onima koji uče hrvatski kao strani jezik preporučiti možda neki udžbenik?

– Ja sam svjesno odbio učiti hrvatski iz udžbenika. Koristim tek obični Langenscheidtov rječnik kako bih naučio nove riječi. Iz iskustva mogu reći da je za savladavanje stranog jezika najpotrebnije mnogo slušati  izvorne govornike i što više se truditi svakodnevno sam pričati. 

Čini li se život u Hrvatskoj mnogo drugačijim iz perspektive jednog turista u odnosu na perspektivu promatranja osobe koja se odlučila živjeti u toj zemlji?

– Naravno! Apsolutno! Razlike su ogromne! Život se u jednoj zemlji doima mnogo drugačijim ako čovjek duže vremena provede u njoj. Prije sam znao po 6, pa čak i po 8 puta godišnje putovati u Hrvatsku. Proputovao sam tako cijelu zemlju i upoznao mnogo ljudi. Ali kad čovjek duže vremena u komadu boravi u nekoj zemlji, onda ima prigodu vidjeti prava lica ljudi i jasnije spoznati probleme s kojima se oni susreću – i upravo je to ono što sam želio iskusiti. Želio sam upoznati život u Hrvatskoj daleko od turističke perspektive i saznati kako izgleda svakodnevnica u toj zemlji kad čovjek najmanje dva-tri mjeseca neprestano boravi u njoj.

Što je Hrvatska ze tebe u međuvremenu počela značiti?

– Hrvatska nije tek moja druga domovina. Ona je za mene u prvom redu postala zemljom moje Anči. I svaki korak koji napravim u toj zemlji i svaka misao koja mi prođe glavom imaju nju uz svo neophodno poštovanje kao svoju pozadinu.

Opiši nam najljepši događaj koji ti se zbio u Hrvatskoj!

– Bilo je mnogo lijepih događaja koje sam doživio u Hrvatskoj. Rekao bih da je za mene  ipak najljepše bilo upravo obilje svih onih predivnih trenutaka u kojima sam osjetio da sam dobrodošao u toj zemlji i da joj jednim velikim dijelom pripadam. Naravno, vrijeme koje sam proveo s Anči također je bilo vrlo posebno, kao i brojni susreti s pojedinim ljudima s kojima sam dugo i otvoreno razgovarao. Rado se sjećam i tradicionalne svečanosti u Motovunu pod nazivom „Bacanje roga“ na kojoj se ispostavilo da sam ja jedini nehrvat koji je ikad sudjelovao u ovoj stoljećima dugoj igri. Tad čovjek zna da on tu nije tek gost i može da osjeti istinsku pripadnost toj zemlji.

Postoji li nešto iz tvog života u Hrvatskoj čega se ne sjećaš tako rado?

– Da, nažalost postoje i mnoge negativne stvari koje sam doživio, a koje nisam na samom početku očekivao. Prije nego što sam preselio u Slavoniju, upoznao sam brojne ljude koji su tamo živjeli. Osam godina smo se uvijek iznova nalazili i mnogo toga smo zajedno poduzimali. No, kad sam stigao s namjerom da tamo živim, odjednom je tim prijateljstvima došao kraj. Zaobilazili su me. To me je mnogo mučilo i zadavalo mi glavobolje dok sam živio u Kutjevu. Pitao sam kako je moguće da se ljudi tako preko noći promijene. Ne sjećam se rado pojedinaca iz Kutjeva i Požege koji su bili neiskreni prema meni i koji su širili laži o meni. Proglasili su me špionom i pričali su da sam duševno bolestan.  Željeli su me ocrniti i na svaki način su pokušavali uništiti realizaciju mog projekta – pisanje moje knjige. Moj automobil je više puta bio išaran, a dvaput sam primio vrlo ozbiljne prijetnje smrću. Bio sam prisiljen kontaktirati policiju i moj je hrvatski mobitel bio jedno vrijeme prisluškivan. To me je jako pogodilo i teškog srca sam se odlučio preseliti u Veli Lošinj. Ispočetka sam doživljavao ljude u Slavoniji iskrenima, autentičnim i vrijednim ljubavi, a tako sam ih i opisivao isprva u svojoj knjizi (i na svojoj web-stranici), no kad sam došao u Slavoniju da u njoj živim, ljudi kojima sam vjerovao pokazali su sasvim drugo lice. Zaključio sam da im je činjenica da je netko stigao kod njih kako bi pisao (pozitivno!) o njihovom stvarnom životu ulijevala strah. Oni me nisu mogli razumijeti i to me je činilo tužnim. Stekao sam dojam da oni nisu u stanju suočiti se s problemima, razmišljati dublje o njima i nastojati ih riješiti. Tamo se o problemima šuti i to je ono što uništava mnoge međuljudske odnose – to uništava prijateljstva, obitelji i cijelo društvo. I kad dođe netko tko otvoreno govori o problemima, on postaje odmah sumnjiv. A oni ga ne mogu razumijeti zbog svog ograničenog načina mišljenja. Smatram da je nedovoljna komunikacija osnovni problem u Slavoniji.

Ovom prigodom želim istaknuti da sam u Kutjevu i Požegi također upoznao i jako dobre ljude s kojima me još uvijek veže dobro prijateljstvo, no njih nema mnogo.

Kad bi mogao vratiti vrijeme, bi li nešto drugačije napravio?

– Kao prvo želim reći da sam prije svoje selidbe u Slavoniju mnogo toga planirao. Razvio sam čitavu jednu strategiju – imao sam i plan B i plan C (dakako, tipično za jednog Nijemca). Možda sam trebao u cijelu priču ući nepripremljen. Unaprijed sam znao što bih želio iskusiti, provesti i postići. Naposljetku se pokazalo da je previše toga pošlo pogrešnim smjerom, a ja jednostavno nisam mogao slutiti da će se takvo nešto dogoditi. Ti neočekivani događaji izravno su utjecali na razvoj pisanja moje knjige. Njezin sadržaj će sad prilično drugačije izgledati u odnosu na moje početne planove i želje. Kad bih mogao vratiti vrijeme, sve bih učinio kako bi dio knjige koji govori o Anči imao svoj sretan kraj. Priča o njoj, kako sad stvari stoje, neće imati Happy End. Želio bih da mogu vratiti vrijeme, ali to nažalost nije moguće. Dogodilo se to što se dogodilo, to se ne može promijeniti. Zbog toga sam jako tužan. Zato je i moja knjiga dodatno nabijena emocijama. Javnost do sad nije imala prigodu saznati da dio knjige koji govori o Anči i o mojoj osobnoj sudbini u Slavoniji ustvari nema sretan završetak. Stoga ovim putem želim pripremiti čitatelje na to. Ranije sam napisao da ću se „zauvijek“ preseliti u Slavoniju, a što je ovo „zauvijek“ značilo znamo Anamarija i ja. I kad sam pisao „Slavonija kao moja sudbina“... Anči, koja je uvelike zaslužna za ovako tužan kraj, jako dobro zna za što je ona odgovorna i koju ogromnu grešku sam ja onda počinio.

Što bi kao prvo preporučio Nijemcima koji izraze želju da se presele u Hrvatsku?

– Preporuke ustvari nije moguće dati. Nije jednostavno netkome reći što bi trebao raditi, a što ne. Svatko bi trebao jasno znati zašto nekamo ide i što želi tamo činiti.  Anamarija je također bila jedan od razloga zašto sam otišao u Kutjevo – to je bio moj put – put moje ljubavi. Drugi ljudi imaju druge razloge zašto se odlučuju preseliti u Hrvatsku. Mogao bih tek dati savjet da čovjek treba prvo dobro upoznati područje i svu popratnu infrastrukturu prije nego se odluči na kupovinu kuće u Hrvatskoj.

Imaš li neki savjet i za Hrvate/Hrvatice?

– Imao bih mnogo savjeta za ljude u Hrvatskoj, ali prije svega je potrebno reći da je jedino one koji su spremni saslušati i primiti tuđi savjet uopće moguće savjetovati. Hrvati su vrlo ponosan narod – i s pravom su takvi uzme li se u obzir njihov povijesni put i činjenica da su se tako mukotrpno borili za svoju slobodu. Hrvatska je sad slobodna i samostalna država i Hrvati snose sami odgovornost za izgradnju svoje budućnosti. Ali, nažalost, oni već dugo vremena stoje na jednom mjestu i ne miču se naprijed. Ljudi samo pričaju da je sve tako loše, ali nitko ne nalazi hrabrosti da sam nešto učini i poboljša svoj život. Oni očekuju da će netko drugi to učiniti za njih. A kad netko i dođe i otvoreno progovori o problemima, oni ga nisu spremni saslušati. Oni kao da nisu u stanju prihvatiti dobronamjernu kritiku. Osjećaju se odmah napadnutim ako im netko nešto kaže – osobito ako ta osoba dolazi sa strane. Izgleda da jedino Hrvati imaju pravo govoriti nešto loše o svojoj zemlji. Problemi nestaju tek onda kad se čovjek s njima suoči i kad ih počne rješavati – a ne onda kad pobjegne od njih. A upravo je to ono što Hrvati čine – oni su uvjereni da će probleme riješiti tako što će otići u Njemačku. Mišljenja sam da s takvim načinom razmišljanja svojih stanovnika Hrvatska neće imati lijepu budućnost.

Je li moguće napraviti Njemačku od Hrvatske i zašto?

– Za ime božje?! Ne, to nije moguće – Hrvatska treba ostati Hrvatska, a ne postati neka njemačka kolonija. Mnogi vole Njemačku zbog njezinog bogatstva i blagostanja, reda, točnosti, radne discipline... Ali ja poznajem mnogo Hrvata koji uopće i ne žele živjeti na način kao što to Nijemci čine. Oni koji dođu u Njemačku moraju se prilagoditi njemačkim radnim i životnim uvjetima da bi preživjeli. Ljudi vide tek njemačko bogatstvo, ali koliko rada i žrtve stoji iza tog bogatstva, to ne žele da vide. Hrvatska ima svoj jedinstveni šarm i treba ga također i zadržati.

Možemo li očekivati više tvojih knjiga, a ne samo jednu?

– Definitivno ne. Neće biti više mojih djela. Ova knjiga pod naslovom „Anči – Put jedne (moje) ljubavi“ ujedno je i moja životna priča. Putem nje nastojim preraditi i prebroditi tužnu priču s Anamarijom. Čitatelji će zasigurno biti šokirani kad saznaju za što je sve ona odgovorna i koju tešku pogrešku sam ja učinio. Knjiga je pisana vrlo iskreno i otvoreno. Istina o kojoj pišem bit će prilično neugodna za neke ljude u Kutjevu i Požegi. U knjizi će također biti opisani moji šestogodišnji doživljaji s tamburaškim sastavom Garavuše čiji sam ja veliki obožavatelj. Bit će objašnjeno i kako je moja 34-godišnja ljubav prema Hrvatskoj napukla zbog tih djevojaka koje su zbog toga uvelike odgovorne.

Što ustvari želiš postići svojom knjigom?

– Već sam ranije spomenuo da je knjiga moj način da preradim događaje s Anamarijom i da osvijetlim neke stvari. Knjiga je moja izjava ljubavi prema zemlji mog srca i ženi mog srca – Anči. Ja namjerno nisam unosio veće izmjene na svojoj webstranici – sve je ostalo identično onako kao što sam napisao prije tri godine kad sam se odlučio preseliti u Slavoniju. Kad bi me netko ranije pitao što mi Hrvatska znači, uvijek bih odgovarao da je to moja druga domovina, ali sad imam običaj reći da je to zemlja moje Anči. Ova fantastična žena koju ja neizmjerno poštujem i koja je promijenila moj život bit će dijelom mene sve do moje smrti. Ja i moja supruga Simone smo nju spomenuli u našoj oporuci – ona ima punomoć o našoj skrbi. Znači, kad naš život bude visio o koncu, Anči će odlučivati što će biti s nama. Mi smo imali toliko povjerenje u nju – i još uvijek ga imamo. Ona već godinama prima od nas mjesečnu financijsku pomoć. Mi joj želimo omogućiti lijep život. Sav novac od prodaje knjige namijenjen je isključivo njoj.

„Iza svake ljubavi stoji veliko i iskreno prijateljstvo“ – to je poslovica koja već godinama povezuje mene i moju suprugu s Anči. Moja knjiga je moja borba da ponovo oživim to prijateljstvo. Kad je priča o mom projektu dospjela u javnost i kad se saznalo da je i Anči razlog mog preseljenja u Hrvatsku, ona mi je rekla sljedeće: „Ako me toliko voliš, onda mi ne smijemo ovdje biti prijatelji. Ja moram učiniti nešto da ne budemo više prijatelji.“ U knjizi naposljetku nastojim dokučiti i odgovor zašto  je ona to morala učiniti, tko joj je to rekao i koje sve društvene intolerancije postoje u Hrvatskoj u 21. stoljeću. 

foto/ text: F. Liebmann / kroativ.at

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
 Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve