Glazba Olivera Dragojevića je duhovna poveznica domovine i dijaspore

Glazba Olivera Dragojevića je duhovna poveznica domovine i dijaspore

Oliver? Koji Oliver? Upitao se Mišo Kovač u već legendarnom intervjuu u emisiji Nedjeljom u 2. Kad je Oliver napunio Gripe? Iako su ta Mišina pitanja na prvi pogled izgledala kao ona kojima progovara njegov rivalski ego, oni koji pamte predratno doba u kojem je Mišo Kovač bio na svojim glazbenim vrhuncima, znaju kako je tad Oliver Dragojević bio tek u drugoj ili trećoj pjevačkoj ligi.

Za razliku od današnjeg youtube poimanja glazbe i njene dostupnosti koja ovisi samo o wi-fi signalu, prije dvadesetak godina do glazbenih zapisa se dolazilo samo putem radijskih postaja i nosača zvuka - gramofonskih ploča ili audio kazeta (po ovomu audio se ta kazeta razlikovala od video kazete). Odnosno, do glazbe se dolazilo namjerom! A namjernici, oni koji su kupovali ploče ili kazete, to su činili kao poklonici određenog glazbenog žanra.

Glazba kojom su tadašnji Oliver, Mišo Kovač, Tereza Kesovija i ini osvajali publiku danas više ne postoji, osim kao povijesni zapis. Nikomu ne bi palo na pamet spomenute pjevače staviti u kategoriju pop-pjevača jer oni su pjevali zabavnu glazbu, nastalu na odjecima talijanske kancone, francuske šansone i glazbenih festivala tipa San Remo. U našoj inačici su se ti festivali zvali Splitskim, Zagrebačkim, MIK. Bila su to glazbena natjecanja čija osvajanja su govorila i o ideologiji tadašnjeg društva jednako kao i o glazbenim dosezima kompozitora, izvođača. Žiriji tih festivala su voljeli Olivera Dragojevića. Publika nešto manje.

Tad nisu postojali stilisti i svatko je bio sam svoj modni guru. Oliver je uporno nosio prevelike naočale, izbjegavao je novinare i rijetko davao intervjue. A kad bi to i činio, bio bi to niz nepovezanih rečenica s kojima bi manje rekao, nego da je šutio.

Svaki pjevač tog predratnog doba (nama u Hrvatskoj je drugi milenij završio deset godina prije nego drugima i vrijeme brojimo do Domovinskog rata i od rata) bio bi vezan za određenog kompozitora pa je tako Oliver uglavnom pjevao pjesme čiju glazbu bi pisao Zdenko Runjić, tekstove bi pokupili negdje putem. Domovinski rat, kao znak za početak milenijske promjene, tehnološke najprije, stubokom mijenja i sve odnose u popularnoj glazbi. Pjevači šlagera, zabavne glazbe ostaju bez publike raspadom zajedničkog jezičnog prostora,a nove tehnologije tu glazbu čine suvišnom.

Glazbenici, dakle pjevači, kompozitori pop i rock bandovi ostaju bez prihoda od kojih su živjeli desetljećima. Long play ploče postaju prošlost,a glazba se više ne kupuje, besplatna je na youtube i do donošenja i primjene Zakona o zaštiti autorskih prava, jedini način za preživljavanje olovnih devedesetih godina postaju live nastupi. A u live nastupima Oliver Dragojević tek pokazuje svoju pjevačku karizmu. U pravo vrijeme mu sjeda i Cesarica, pjesma koju je napisao Zlatan Stipišić Gibonni, za koju je rekao kako je znao da je ne može sam otpjevati. Cesarica tako postaje pjesma prijelomnica u Oliverovoj karijeri. Koja u u mnogim elementima podsjeća na onu Joea Cockera, koji je svoju interpretativnu snagu pokazao u zadnja dva desetljeća svoje karijere.

Bodulsku inertnost koja je uvijek na granici lijenosti, fjake i dangubljenja, Oliver kao Velolučanin, mijenja za temeljiti, uporni i svakodnevni rad. Snimanjem novih albuma postaje etablirani pjevač pop-glazbe i njegov novi glazbeni repertoar postaje okosnica glazbenih programa radijskih stanica. Čak je i sve svoje uspješnice iz doba šlager zabavne glazbe pretvorio prearanžiranjem u pop pjesme. Dakako da mijenja veličinu naočala. A ono što je nekad u njegovim javnim nastupima izgledalo kao nepovezano govorenje ni o čemu se pretvara u britki dalmatinski humor, onaj koji ne štedi nikoga, počevši od samog sebe.

Iako su mnogi zlobnici njegove nastupe u pariškoj Olympiji, newyorkškom Carnegie Hallu, u Opera House u Sydneyu nazivali predstavama za hrvatski jet set, novonastalu zlatnu mladež neoliberalne Hrvatske koja ga je pratila na tim koncertima, ti koncerti ostaju zapisani u njegovoj biografiji i svakako zaslužuju poštovanje jer znamo da je na tim koncertima prezentirao na najbolji mogući vokalni način sebe i sve kompozitore s kojima je surađivao.

Novi milenij je hrvatsku dijasporu uvećao na svim kontinentima. Danas nema ozbiljne uspješne zemlje, a da u njoj ne žive na desetine tisuća Hrvata. Tako cijeli svijet zapravo postaje prostor za moreplovce na kojem nailaze na hrvatske otoke. Bio taj otok Beč, London, München ili Pittsburgh. Nastupi Olivera Dragojevića i drugih hrvatskih pjevača po dijaspori tako postaju barem za vrijeme trajanja koncerata duhovna poveznica domovine i dijaspore. U stvarnosti poveznica unutarnjih svjetova svakog iseljenika. Pjesma kao medij spaja razum i srce, iscjeljuje duše otrgnute iz svog domovinskog konteksta.

Oliver Dragojević neće u svojim pjesmama progovarati o hrvatskim izdajama kroz povijest, neće na prvu loptu gađati emocije u publici. No, zapjevat će Oprosti mi pape i dirnuti skrivene dijelove psihe i osobne povijesti mnogih. Natjerat će mnoge na prisjećanje zaboravljene ljubavi koja nije odoljela novom svijetu pjevajući „Sve bi da' da si tu. Samo jedan tren da vičnost bude“ i suza će se zakotrljati sama.

Oliver Dragojević je pronašao način na koji će njegova glazba odrastati i stariti zajedno s njim. I danas nam kao djed s unucima pokazivati pute za zadržavanje vlastite vitalnosti u zrelom dobu. Oliverove interpretacije danas su zrele baš poput njega.

A mi bismo trebali biti zreli za suočavanja sa svim onim što smo kroz život uradili. I s onim što nismo, a trebali smo.

foto/text: dp / kroativ.at

Print

Vezani članci

FOTO DANA
FOTO DANA
 Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji Svjetsko prvenstvo u letenju balonima na vrući zrak, po prvi put u Austriji
KamoSutra
« »
  • Po
  • Ut
  • Sr
  • Če
  • Pe
  • Su
  • Ne
FotogalerijaPregledajte sve